PROČITAJ

Mislav Mironović – Kad si na dnu imaš priliku za novi početak

25. ožu
a enterpreneuer inspiration

/Piše: Anamarija Virant/

Mislav kao da je u svom dosadašnjem životu proživio barem njih tri. Takav sam dojam dobila za vrijeme intervjua u kojem nam je ispričao sve o svom putu koji ga je doveo do ovoga gdje je danas. A taj put je bio sve samo ne lagan i linearan. 

Kreativac čiji je život obilježilo bavljenje profesionalnim biciklizmom kojim se bavio od svoje petnaeste godine te bio RedBullov sportaš što mu je omogućilo da proputuje svijet, upozna nevjerojatne ljude i živi jednim adrenalinom nabijenim stilom života. Bio je jedan od najboljih u ovom sportu zbog čega je stalno pomicao vlastite granice i dovodio se do granica izdržljivosti. Njegova karijera završila je teškom ozljedom kralježnice, a o svom putu u biciklizmu je napisao i knjigu – Bajkografija. 

Danas je svoju kreativnu energiju usmjerio na nešto naizgled potpuno drugačije – bavi se stop motion animacijom, videom, fotografijom i osmišljavanjem kreativnih koncepata za klijente širom svijeta. 

Zvuči idealno, ali njegov put bio je prepun izazova, ozljeda, selidbi i mijenjanja smjera. 

Kako nam je sam rekao, pokreće ga određena doza nesigurnosti u životu i zapravo voli biti u situacijama u kojima mu nije sasvim ugodno jer ima osjećaj da tako raste. 

Tijekom ovog razgovora i sama sam dobila podsjetnik da se u životu moramo pobrinuti sami za sebe i stvoriti si prilike čak i kad se čini da se sve raspada i da je sve protiv nas. Jer, prilike neće doći tako da sjedimo i plačemo nad svojom sudbinom i situacijom u kojoj se nalazimo. 

 

Veliki dio tvog života obilježio je biciklizam. Kako je sve počelo? 

Sad kad razmišljam, biciklizam je dio mog života oduvijek. Prilikom odrastanja oduvijek sam bio opisan kao živahno dijete koje je imalo previše energije. Bicikl mi je dao osjećaj slobode. Mislim da je vožnja bicikla najbliža osjećaju letenja gdje sam upravljaš pokretima i brzinom. Kad sam to osjetio – zaljubio sam se u taj sport i stvari su se brzo počele razvijati u jednom ludo neočekivanom smjeru. 

Postao sam RedBullov sportaš i godinama sam vozio za njih. To je iskustvo koje mi je omogućilo neke nevjerojatne stvari i lifestyle pun adrenalina. Koliko god sam uživao toliko sam se često gurao izvan svojih granica. Htio sam biti najbolji u onome što radim, ali često sam imao osjećaj da kaskam. To je nažalost dovelo i do brojnih ozljeda. Inače, u tom sportu je veliki strah od ozljeda stalno prisutan, a najgori je strah od loma kralježnice. U trenucima kad sam već razmišljao o završetku karijere dogodilo se upravo to. 

 

Naime, slomio sam kralježnicu nakon čega sam, do danas, imao tri operacije, a ukupno i od raznih drugih ozljeda - njih čak devet u karijeri. Tada sam stvarno znao da je vrijeme da stanem. Nisam više mogao nastaviti istim tempom i bilo je vrijeme za promjenu.“

Mislav Mironović

Kako si se osjećao kad si shvatio da je došao kraj tog perioda u životu i kako si odlučio što dalje? 

Završetak karijere obilježio sam i knjigom “Bajkografija” koja mi je pružila dojam završetka. S njom sam također htio svim klincima koji potencijalno žele krenuti istim putem pomoći i ispričati svoju priču i što je sve potrebno za uspjeh. 

Nakon toga preselio sam se u New York, potom i Los Angeles gdje sam počeo graditi svoju drugu karijeru. Tamo sam proveo četiri godine nakon čega se vraćam u Zagreb neposredno prije covida. Onda se dogodila pandemija koja je bila moj najteži period, kao i za jako puno ljudi. Bio sam loše – fizički, emotivno i financijski. Kao da se sve raspalo. Srećom, imao sam svoj studio, u kojem sam provodio karantenu i počeo sam učiti nove stvari, unaprjeđivati se i to me spasilo u tom periodu – puno predanog rada.

 

Riječ je o jednom jako specifičnom načinu života. Koliko je teško nakon toga nastaviti živjeti bez te količine adrenalina i avanture?

Adrenalin danas pronalazim u svladavanju poslovnih izazova izvan svoje domene i, konstantno unaprjeđivanje i svaladavanje ciljeva mi daje sličan osjećaj kao prije kad sam vozio bicikl i naučio neki novi trik. 

 

“Mene pokreće određena doza nesigurnosti.Unatoč tome što volim biti u zoni komfora; osjećam da stagniram u njoj i zato mi je stalno potreban novi izazov, novi cilj koji mijenja stvari.”

Mislav Mironović

Recimo trenutno sam u promišljanjima želim li ostati trajno ovdje ili se opet preseliti u Ameriku. Oboje ima svojih pluseva i minusa naravno, a ja ih trenutno pokušavam odvagati i vidjeti što će mi donijeti više zadovoljstva. 

Godinama si živio u Americi; prvo u New Yorku zatim u Los Angelesu. Kako bi usporedio taj život i ovaj koji sad vodiš ovdje doma – u Zagrebu?

Prva i najočitija razlika je veličina tržišta. U Americi jednostavno imaš više prilika, veće i bolje plaćene projekte. Tamo će više manje svaka usluga ili proizvod pronaći svog kupca. Kod nas je to drugačije i osjeti se da je tržište malo i zasićeno. Iako ja jesam orijentiran na strano tržište ipak je lakše kad si ti fizički tamo. Najbolje sam se osjećao u Los Angelesu – nakon što sam proveo određeno vrijeme tamo zaljubio sam se u taj grad i na neki neobičan način sam tamo najopušteniji. Prilika ima posvuda, upoznao sam jako zanimljive ljude koji su mi pokazali koliko je to fantastičan grad. 

Ovdje sam doma, blizu su mi roditelji i prijatelji, mirnije je. Imam sad ovdje svoj studio u kojem stvaram. Ali barem jednom godišnje moram turistički otići u Ameriku. Vidjet ćemo kako će se razviti situacija. 

 

Doživio si iz prve ruke američki način rada i hustle kulturu. Što misliš zašto smo mi ovdje možda manje skloni rizicima i pokušaju ostvarivanja svojih snova. Bilo da se radi o promjeni karijere ili recimo preseljenju u drugu državu? 

 

“Mislim da je ovdje dosta izražen strah. Strah od neuspjeha, strah od mišljenja drugih ljudi i promjene. Vjerojatno s tim ima veze i ekonomska situacija, a rekao bih i odgoj. Mi smo nekako odgajani iz straha da trebamo težiti sigurnosti i ako imamo siguran posao nije logično mijenjati ga za nešto što volimo, ali je trenutno nesigurno. Nema izraženog poduzetničkog mindseta i on se ne uči od malih nogu. Mislim da je izražen osjećaj manje vrijednosti koji ne dopušta pomicanje s mjesta.”

S druge strane, tamo je situacija obrnuta. Oni se odgajaju s premisom da je sve moguće i da mogu ostvariti svoje snove. 

Ja imam svoj pogled na to i mislim da ako pokušaš, bez obzira na ishod, ti si uspio. Ako deset godina radiš ono što voliš i na kraju, prema nekim standardima i mjerilima – ne uspiješ – ti si pobijedio jer si se bavio onim što voliš i uživao putem. Naravno, treba imati dozu odgovornosti i plan kako i od čega živjeti, ali uz vjeru da će ono čemu težiš uspjeti. Treba biti proaktivan, imati jasan cilj i jasne korake kako do njega doći. 

Jesu li tebe roditelji podržavali, naročito jer je sport kojim si se bavio opasan? 

Podržavali su me u smislu da se nisu miješali i pokušavali mi to zabraniti. Ali, nisu radili stvari umjesto mene kako bi mi bilo lakše. Uvijek je bilo nekako –  dobro ako to želiš, ali moraš to sam i ostvariti. To je ostalo sa mnom i kroz život sam se naučio pobrinuti sam za sebe. 

Radiš na jako zanimljivim projektima, od kojih su neki bili za najveće svjetske brendove. Kako se motiviraš za dodatne uspjehe i učenje novih stvari? 

Shvatio sam da kad završim neki projekt imam dvanaest sata mira da razmišljam ni o čemu nego opušteno uživam u obavljenom poslu i rezultatu. Nakon tog jednog dana moj mozak automatski uđe u mood razmišljanja što je sljedeće. Koji je sljedeći klijent i kako idući projekt može biti još bolji. Ne dopuštam si previše stajanja i uvijek mislim da mogu bolje. 

 

“Ta neka nesigurnost koja dolazi s poduzetništvom me drži i daje mi motivaciju jednako kao i želja za napretkom i učenjem.”

Jesi li perfectionist i kako se nosiš s potrebom za validacijom? Imaš li ju uopće? 

Trudim se raditi na tome da me perfekcionizam ne konzumira previše, ali težim savršenstvu u svemu što radim. 

Validacija je važna na početku kad učiš i kad iz svakog komentara možeš izvući nešto što će ti koristiti za kasnije. Ali, kasnije kad dođeš na neki nivo tebi je sve jasno – koliko je nešto dobro ili loše. Tada validacija služi samo egu, a ne tebi. 

Tako je bilo i u biciklizmu, na početku sam slušao bolje od sebe dok kasnije, kako napreduješ i postaješ sve bolji, točno znaš što je dobro, a što loše i potvrde ti više nisu potrebne. 

Što si priželjkuješ u budućnosti? 

Imam jasnu sliku što želim za pet ili deset godina, ali ne želim znati kako će izgledati put do tamo. Imam jasan cilj i pokušavam se ne opterećivati kako ću do njega doći.

 

Fotografije: Privatna arhiva

 

Teme