Puno je stvari koje su u devedesetima bile dio mainstream, a koje su onda polako, ali sigurno postale vrlo loše i stigmatizirane. Pa, po trenutačnom stanju u medijima, poznatim osobama i influencerima, čini se da smo se kolektivno umorili od savršenstva.
Loše navike vs. loši životi
Kad gledamo filmove iz devedesetih, što sam baš neki dan i napravila, kao da najviše shvatimo koliko se toga stvarno promijenilo. Od boje (fotografije) na filmu koja je nekako topla, jaka, nije zblurana i sivkasto savršena kao sad. Ali, osim toga, ne možemo ne primijetiti lica. Lica se čine stvarnijima, više kao da hodamo ulicom prije dvadeset godina i vidimo raznolike žene koje se ve lijepe na svoj način. Imaju bore, nesavršene zube i nokte, a opet nekako šarm koji je danas teško rekreirati.
Osim toga, loše navike kod običnih ljudi (da ne kažemo pozitivaca), su prikazane bez skrivanja. Cigarete su posvuda, junk food je nekako romantičan, alkohol također i zapravo je sve nekako neuredno, nesavršeni i živo.
Disclaimer je naravno da ne govorimo da je loše što smo kolektivno shvatili loš utjecaj cigareta (dapače), ali teško je ne primijetiti koliko smo se daleko odmaknuli u samo dvadesetak (ok, skoro tridesetak godina).
Pa ipak, čak i preko ekrana se osjeća nekako veće zajedništvo, zajednica i mogućnost da budemo svoji nego što je to danas kad nam društvene mreže na neki način kuriraju živote.
Devedesete su “zadnja veličanstvena era”?
Premotajmo na danas, 2026, godinu koja se po puno stvari čini gotovo pa nestvarna. Skrolamo po TikToku i Instagramu, gledamo i slušamo priče tuđih života misleći pritom da naši nisu dovoljno dobri. Rijetko potpuno prisutni, a često mislima da bi mogli raditi više jer “toliko je prilika” koje čekaju samo na nas. Pa smo usvojili izraze kao što su FOMO, YOLO i ostale koje doslovno opisuju naše živote koji se u jednom trenutku mogu činiti kao performans, a ne život u trenutku. Uz sve to, AI je odavno prešao naš prag, pitanje je samo koliko ste daleko išli s istraživanjem što nas sve (potencijalno) čeka, ali kako god bilo sigurno ste barm načuli da je jako puno poslova i zanimanja ugroženo.
Mobitel nam je produžena ruka i mala kutijica u kojoj nam je cijeli život. Ne idemo nigdje bez njega, čak ni na wc.
Osim toga, pije se matcha umjesto kave. Nosimo SPF svaki dan. Treniramo. Pilates reformer, teretana. Skin care rutina je jako napredovala, imamo jako puno koraka prije spavanja, a ako ni to nije dovoljno vrlo je jednostavno otići na doradu negdje. Iako ovo zvuči vrlo negativno (iako nije bila namjera) činjenica je samo da se jako puno stvari dodalo u naše živote. Puno više pravila, stvari za pratiti i kriterija za ispoštovati.
Pravila su tu da se krše
Izgleda da smo se izgubili negdje između pametnih sativa, optimiziranja spavanja, suplemenata i skin carea. Kako bi se reklo: “Nije važno samo ono što jedemo, važno je i što jede nas.”
I sami pišemo o wellbeingu, važnosti bridge o sebi i svemu što je između toga, ali jednako tako smo znali kritizirati nametnuta pravila koja nam ta “briga o sebi” donosi. Teško je pratiti sve što bismo mogli i trebali raditi i kao što se najčešće i dogodi, kad je nešto previše nametnuto nameće se i suprotna strana – pojavljuje se određeni bunt. Prvo se to očitovalo s naslovima o završetku “clean girl” ere i povratak one messy, pomalo neuredne, ali nekako životnije iz devedesetih s uzorom na Kate Moss. Osim besprijekornog stila koji je oduvijek imao dozu nonšalantnosti, blago razmrljane maskare ispod očiju, zapetljane kose, znamo i drugu stranu medalje koju je Kate predstavljala – partijanje do ranih jutarnjih sati i izlazak iz kluba u vidno intoksiciranom stanju.
Danas su klubovi među generacijom Z out, i nije više toliko poželjno izlaziti do jutra. Mobitel može sve snimiti i sve može završiti na društvenim mrežama s tendencijom da postane viralno.
I naravno da kad se pogleda izvana – devedesete izgledaju idealno, opušteno i sve ono što danas nije. Po mnogočemu i je tako, ali ta opsesija s devedesetima uzima sve veći mah. Izlazak serije o Caroline Basset Kennedy pokazala je kolika je stvarna zaluđenost devedesetima – rajfovi su odjednom postali kao neki inovativni modni dodatak, a basic suknja i bijela majica vrhunac mode. Kao da neki ipak ne znaju uzeti u obzir da se kontekst određenog vremena ne može prenijeti, mora se proživjeti.
Kronično nedostaje opuštenosti
Možda sam u krivu, ali ono što se čini najprivlačnije kod devedesetih, barem ovih koje su sve prisutnije u mainstream medijima, je upravo ta opuštenost. Život koji je privatan, zabavan i nije savršeno kuriran za društvene mreže. Koža koja ima pore, bore, davno prije filera, botox koji možemo dobiti i kod zubara.
Devedesete su odobravale cigarete i ne pijenje dovoljno vode. U tom pogledu smo danas napredovali i osvijestili štetnost navedenog, ali i nazadovali jer smo zaboravili da je opuštenost, individualnost vrlo važna za opće blagostanje čovjeka.
Nije čudno da su devedesete privlačne, samo vjerujem da ih je nemoguće rekreirati – za to bi ipak trebali izaći van ili na večeru bez mobitela, bez savršenog make upa i s digitalnim fotićem kojem rikne baterija u 11:30.
Fotografije: Pinterest
