Život na Islandu u toplom dijelu godine, putovanja na toplija mjesta u zimskom periodu. Zvuči kao san? Naša današnja sugovornica živi upravo tako i sigurna sam da će vas do kraja ovog teksta potaknuti barem na razmišljanje o jednom bijegu.
Život na Islandu u toplom dijelu godine, putovanja na toplija mjesta u zimskom periodu. Zvuči kao san? Naša današnja sugovornica živi upravo tako i sigurna sam da će vas do kraja ovog teksta potaknuti barem na razmišljanje o jednom bijegu.
U njene fotografije i putopise zaljubila sam se na instagramu i otad jedva čekam da nešto novo objavi. Prekrasno stilizirane i bajkovite fotografije kao i priče ispod njih zaintrigirale su me jer odskaču od klasičnih travel bloger objava. Sve je nekako odmjerenije, mističnije. Destinacije nisu svakodnevne, a putovanja koja preferira nisu samo puko micanje stvari s bucket liste. Kako kaže, uživa u slow putovanjima u kojima može stvarno upiti svaku destinaciju. Njene fotografije, ali i životna filozofija imaju jednu zajedničku misao – sloboda.
Anđela danas živi na Islandu, ali veliki dio godine putuje. Kad je na Islandu hladna sezona često je u toplim krajevima. Priznajem, kad slušam njenu priču “sline mi cure” i pomalo zavidim na takvom životu koji si je stvorila. Ali, koliko je to bilo lako ostvariti?
Dolazi iz male sredine – rođena u Splitu odrasla u Kaštelima oduvijek je maštala o putovanjima. Nije se mogla poistovjetiti sa svojom okolinom u kojoj su svi pratili neke utabane puteve i nije baš nailazila na razumijevanje za svoje ambicije.
“Neke tamo davne 2008. u kroničnoj besparici na prvoj godini fakulteta u Zagrebu išlo mi se s ruksakom u Tibet i nikako mi nije bilo jasno od kud meni pare. Odrasla sam sa snopom „Drva znanja“ pod krevetom, pod noćnom lampom gutajući slike i tekstove o Nasca linijama u Peruu, slanim jezerima Bolivije i polarnoj svjetlosti. Provela sam djetinjstvo čitajući knjige i gledajući filmove o mjestima koja su se činila nedostižna, daleka ali uvijek nekako moja. Da li ste ikada baš ono znali da će nešto biti vaše? Onaj ludi osjećaj da ćete nešto ostvariti, iako su sve šanse očigledno protiv vas? Tako se ja osjećam čitavog života.
Meni se uvijek negdje išlo, čak i kada bi dane provodila sama u svojoj sobi, ja sam oduvijek nekamo odlazila.
Kad su mi pod ruke došli Željko Malnar i Jack Kerouac shvatila sam da je to ono što želim od života. Smjelost i poetičnost ceste na kojoj se izmjenjuju avanture, bezglavost i nekakva možda čak suluda, neutaživa želja za novim i neotkrivenim, postali su imperativ mojih snova.”
Na Islandu živiš i provodiš veći dio godine. Kako je počela tvoja priča s Islandom i kako si se odlučila preseliti?
Odavno sam razmišljala o Islandu kao idealnoj zemlji za život, ali nikada nisam imala priliku posjetiti makar na kratko. Igrom slučaja, tokom putovanja u Indiji, upoznala sam curu koja je živjela i radila na Islandu i koja mi je nakon dužeg perioda zajedničkog putovanja ponudila posao na Islandu. Odlučila sam prihvatiti i pokušati, vratila se kući na kratko, prepakirala ruksak i odselila se na sjever. Već nakon par mjeseci postalo mi je jasno da neću tako skoro otići.
Gledajući tvoje objave, pomislimo si “ajme i ja bi”? Možeš li nam malo ispričati o tvom načinu života, kako usklađuješ sve obaveze s putovanjima?
Razlog zašto sam krenula s blogom je bio upravo taj. Dok sam bila mlađa i ja sam gledala razne fotografije ljudi koji žive različite živote i pitala se kako da dođem do toga. Uvijek je bilo ili premalo novaca ili premalo vremena. I onda se nekako sve dogodilo. Zapravo je jako duga priča za koju vjerojatno nema dovoljno prostora ovdje i nije baš ta romantična iluzija da se stvari jednostavno dogode kad vjerujemo u njih. Trebalo je puno odricanja i puno godina pristajanja na život kakav ne želim, sve dok nije došlo do zasićenja kada sam odlučila učiniti sve što mogu da to promijenim.
Sada živim na Islandu, gdje radim oko pola godine (nekad duže, nekad kraće – ovisi o godini) i ostatak godine nastojim putovati. Nisam opterećena obavezama jer ih i nemam previše. Većinom biram poslove koje ne moram „nositi doma“. Ne posjedujem previše toga pa ni ne moram brinuti o tim stvarima.
Umore li te ikad putovanja i kako se nosiš s tim?
Naravno da umore. Upravo mi je ovo godina u kojoj sam otkazala jedan dalji i dulji put i zamijenila ga s nečim komotnijim i lakšim jer sam bila iscrpljena. Nemam neki pritisak da nešto moram, što uključuje i putovanja. Inače nisam tip koji lovi destinacije i broji zemlje tako da mi uzimanje odmora od putovanja ne predstavlja nekakav gubitak. Putujem jer mi se to sviđa i jer uživam u tome a ako se dogodi trenutak da ne uživam nemam namjeru forsirati išta.
Zaljubljeni smo u tvoje fotografije. Kako crpiš inspiraciju i kako je počela tvoja priča s fotografijom?
Prvo hvala na tome, još uvijek mi se neobično naviknuti da me netko uopće povezuje s tim. Nikada nisam bila nešto posebno zainteresirana za fotografiju i ako se mene pita, nisam bila ni nešto dobra u tome. Sve je krenulo s dolaskom na Island i mojoj fascinacijom ovim otokom. Jako je teško prenijeti koliko je ovdje lijepo. Sjećam se te prve godine i kako je sve bilo wow oko mene i onda kad slikaš s mobitelom izgleda katastrofa. Tada sam odlučila kupiti svoj prvi fotoaparat i malo po malo postala je prava strast. Priroda mi je uvijek prva inspiracija, kako se ista mjesta kompletno mijenjaju s različitim svjetlom ili godišnjim dobima. Volim taj moody pristup fotografijama, stvaranje nekakve sanjive stvarnosti i tim se većinom vodim kada fotkam i obrađujem.
Doživljavaš li predrasude zbog svog nekonvencionalnog načina života ?
Doživljavam, naravno. Rođena sam u Splitu, odrasla u Kaštelima – ne treba puno da bi bio nekonvencionalan u tim sredinama pa se nekako tokom života navikneš na to ili se odseliš dovoljno daleko. Rekla bih i da otupiš, ali se još uvijek dogode momenti kada me to zbilja razljuti. Ne toliko zbog sebe već više taj mentalitet neprihvaćanja različitosti uz kojeg sam odrasla i koji mi nikada nije bio jasan.
Što najviše voliš kod svog načina života i jesi li se uvijek ovako zamišljala?
Imaš li neke neostvarene snove?
Pa iskreno i ne baš. Možda neka mjesta koja nisam vidjela do sada ali ne bi rekla da su to snovi ili nešto bez čega ne mogu živjeti. Mislim da nisam ostvarila taj uspjeh o kojem sam sanjala kao mlađa ali sam se mijenjala kroz život i naučila da uspjeh dolazi u različitim oblicima. Poprilično sam zadovoljna sa životom koji sam izgradila do sada i smatram da sam ostvarila sve što sam iskreno željela.
Mjesto koje te najviše obilježilo i koliko često te destinacije razočaraju?
Peru je uvijek moj broj jedan odgovor. Sanjam o toj zemlji vjerojatno svakog dana u godini. Odlazila sam tamo već dva puta po više mjeseci i mislim da će se to ponoviti još mnogo puta tokom života. Peru je za mene savršena zemlja. Najveće razočarenje i nemam u doslovnom smislu. Postoje mjesta koja me nisu oduševila ili su mi se manje svidjela kao recimo Kanarski otoci sad nedavno koji mi jednostavno nisu sjeli kao destinacija.
Vjerujem da si ti definicija “živite svoje snove” osobe. Reci nam kako?
Mislim da je jako bitno biti realan sa svojim snovima i prihvatiti da u svemu treba postojati nekakva žrtva. Jako je jednostavno željeti nešto ali bitno je željeti i proces koji se odvija do cilja – koji je često jako puno truda i odricanja. Ono da možemo imati „i ovce i novce“ je nažalost lutrija koja se događa rijetkima. Ja sam se odlučila za rad u zemlji u kojoj mi se sviđa živjeti i od čega si mogu priuštiti putovanja i dovoljno slobodnog vremena. Ali svojim izborom sam isključila opciju karijere i nekakvog tradicionalnog uspjeha.Često dobijem „lako je tebi“ od ljudi koji žive klasičnije živote i misle da je moj razonoda 24h dnevno. Činjenica je da i ja imam sumnje, nesigurnosti, loše i bolje dane, izbore koje moram napraviti i odluke koje moram donijeti. Svaki životni put nosi svoju težinu i nijedan nije lakši ili teži od drugog – bez obzira koliko mi to željeli misliti.
Koliko su te putovanja oblikovala i promijenila?
Mislim da je to neminovno. Svaki iskorak iz poznatog nužno mora utjecati na nas jer ako nije nešto smo jako krivo napravili. Ja sam kod sebe osjetila dosta predrasuda i stereotipa za koje sam mislila da nemam, a ipak su isplivali van. Putovanja, različite kulture, izlasci iz komforne zone pomogli su mi u izgradnji karaktera, sebe kao osobe, viđenja svijeta, prihvaćanja stvari, snalaženja u prostoru, interakciji s ljudima. Vjerojatno u svakom mogućem aspektu života. Možda najbitnije od svega, ne samo putovanja već odabir ovakvog života, naučio me da ne postoji jedan ispravni put koji bismo trebali odabrati da bi smo bili sretni, ispunjeni i prihvaćeni.
Fotografije: Angela Bugarin