PROČITAJ

Putopis iz Japana – dualitet društva prisutan na svakom koraku

04. stu
a putopis travel

/Piše: Etienne Faust/

Bi li mogao živjeti u Japanu je najčešće pitanje koje sam dobivao pri povratku s putovanja. Nakon niza takvih pitanja uočio sam kako vrlo lako dajem odgovor – ne, što mi nije bio slučaj s prijašnjim putovanjima. Na svakom putovanju moja pažnja i percepcija su dominantno usmjerene na to kako osjećam ljude, društvo i energiju mjesta u kojem se nalazim. Sve ostale stvari koje dobro funkcioniraju i zanimljiv sadržaj kojeg grad/zemlja nudi su mi dodatni bonus što mi onda rezultira sa slabijom ili jačom emotivnom povezanošću sa tim mjestom.

Zemlja koja, na prvi pogled, ima sve

U pogledu materijalnog obilja i količine zanimljivog sadržaja, Japan zaista nudi sve što si čovjek može poželjeti, ali u pogledu odnosa među ljudima, priča je malo drugačija. Moj interes za unutarnji svijet pojedinca je velik i ono što me suštinski zanima kod ljudi je – otkrivanje tko su. Japan sam doživio kao zemlju koja je izrazito slabo otvorena ka tome. Podatak na koji sam naišao je da se od pandemije manje od 10% populacije odlučilo na psihoterapijsku pomoć (zapadnjačkog tipa), koja se kod njih tek počinje razvijati kao opcija, što pokazuje i njihovu volju ka otvorenošću da svoj unutarnji svijet dijele s drugima i povezuju se kroz tu komponentu. Uzimajući tu informaciju u obzir te vlastiti dojam njih, mislim da bi to bio faktor koji bi mi utjecao na kvalitetu života, obzirom da su mi odnosi vrlo važni. 



Takav mehanizam funkcioniranja dovodi do toga da pojedinac ima problema sa samoaktualizacijom – definiranja tko sam ja unutar ovog sustava, a tko i kakav je sustav, što dovodi do toga da ih se lako doživi kao da su programirani i da su svi kao mali roboti. U takvim aspektima vlada neka ujednačenost i stelirnost.

Dojma sam da im je ta poslušnost prema sustavu servirana od malih nogu kao važna lekcija zbog čega je zastupljen mindset “daj da nam bude dobro” u odnosu na mindset “daj da mi bude dobro”, za kojeg mislim da je zastupljen u Hrvatskoj. Njihov mindset u konačnici ima vrlo pozitivne učinke, ali i dalje ponajviše za sustav, a manje za pojedinca, zbog čega Japanci imaju izvandrednu prometnu infrakstruturu, za koju se bespogovorno može reći da je najbolja na svijetu.

Rekao bih da strukturu i pravila poštuju pa gotovo i religiozno.  U drugu ruku, za jednu tako mnogoljudnu zemlju (Japanaca ima skoro 130 milijuna), a površniski malenu, takav način funkcioniranja smatram nužnim. U svemu tome ostaje taj prostor unutar mene gdje se pitam zašto ne osvještavaju u kojim dijelovima su otišli u krajnost, te time razmisle gdje i koliko im štete to nanosi kao čovjeku koji osim poslušnosti prema sustavu ima i svoj unutarnji svijet koji je važan i traži da bude izražen, ali ne daje mu se prostor za to.

U par navrata sam vidio ljude koji prilikom čekanja vlaka u metrou spavaju na nogama od premorenosti, što mi je izazvalo i ljutnju i empatiju, te je unutar mene kolalo pitanje – znate li da ne morate ovako? Može vam i dalje biti dobro, ali ne pod cijenu žrtve koja je vidljiva u vašem narušenom mentalnom zdravlju. Zanimljiv, možda bolje reći bizaran, pojam kojeg su Japanci definirali je – karōshi, što predstavlja smrt od prekomjernog rada. 



Prefina hrana i predivna priroda

S druge strane, Japan je zemlja u kojoj sam najviše vidio i osjetio što znači iskazivati ljubav prema prirodi. Način na koji su im uređeni vrtovi, okolice hramova i s kojom posvećenošću te nježnošću ih uređuju me zaista dirnulo. Svaki detalj kao da je nastao kao jedna spontana ekspresija, a ne unaprijed smišljena ideja.

 

Doživio sam ih kao velike estete ne samo u umjetnosti, odnosu s prirodom, već i prema hrani, koja je i preukusna i izrazito jeftina. Na određenim mjestima dva ramena i piće bi znalo dovesti do cifre od svega 10 eura. Unutar dva tjedna koliko sam proveo tamo, ne mogu izdvojiti nijedno jelo, koje je bilo blizu lošeg. Imao sam osjećaj kao da im je ispod časti spremiti loše jelo. Japan je prva zemlja u kojoj nisam brinuo gdje ću nešto pojesti, a da pritom ne strahujem hoće li jelo biti fino ili upitne kvalitete. U trenutku gladi, god bih se okrenuo, bio bih izložen nizu opcija.

Čak i manje vizualno privlačna mjesta u trenutku serviranja hrane bi mi ostavljala dojam estetike, obzirom na izgled pribora i načina serviranja. U slučaju veće gladi i instant potrebe za namirivanjem iste, njihovi lanci 7eleven, Lawson i Family Mart je nešto što isto nudi niz vrlo dobrih opcija i neizbježni su highlight svakog turista.

Istovremeno, Tokyo me oduševio modnom ekspresijom, slobodom i dojmom da im je velika količina robe unisex. Japancima je praktičnost broj jedan faktor i to se zaista vidi u dizajnu svega što nude. I tu su mi ostavili jako visok dojam i kao i svaki put kad odem u tako jednu veliku zemlju, dam si još jednu dozvolu, poticaj i inspiraciju da se u modnom izričaju još više oslobodim u zemlji u kojoj živim. Količina trgovina sa vrlo kvalitetnom robom je zaista ogromna i za Japan je poznata činjenica da se ide polupraznih kofera, što sam ja odlučio ignorirati, na moju štetu.

Tokyo je grad koji sa širom okolicom ima skoro 40 milijuna stanovnika, zbog čega ne iznenađuje činjenica da im je u imenu svakog kvarta riječ city (npr. Shibuya City, Koenji City), jer su kvartovi zaista veličine grada. Ono što se meni svidjelo je što svaki kvart ima neki svoj štih, zanimljivosti i neobičnosti. Obzirom da sam imao prilike posvuda putovati po našoj dragoj planeti, Tokyo mi zasad stoji kao broj 1 grad na listi najimpresivnijih i najzanimljivih po sadržaju i raznolikosti koju nudi. Istovremeno, iznimno je siguran grad.

Za neke muzeje i popularne znamenitosti važno je imati na umu da je potrebno rezervirati karte i do nekoliko mjeseci unaprijed. Podijelio bih i s čitateljima stranicu When in Tokyo, koju je pronašla moja supruga, kao iznimnu inspiraciju što je sve moguće videti u Tokyu. Stranicu je napravila Sybilla Patrizia – austrijska filmska redateljica i fotografkinja sa sjedištem u Tokyu, koja je 2023. osvojila Emmy za svoj dokumentarni film “The Dark Side of Manga”.

Kyoto – grad hramova

Osim Tokya, vrlo pozitivan dojam na mene je ostavio i Kyoto, koji sadrži oko tisuću i šesto budističkih hramova. Moja najdirljivija uspomena je iz Nanzen-ji zen budističkog hrama u kojem sam imao prilike odraditi meditaciju u predivnom ambijentu, a sama lokacija je unutar hrama i dostupna je svima, uz unaprijed kupljenu kartu.



Predivno okruženje Arashiyame, gdje se nalazi popularna šuma bambusa, je zaista nešto što je teško opisati, jer je atmosfera kao da ste upali usred Ghiblijeve produkcije Anime filmova. Za to je potrebno udaljiti se od popularne turističke lokacije šume bambusa, jer tek tad kreće ljepota Arashiyame.

Kyoto je drugačiji od Tokya jer su mu znamenitosti više okružene prirodom i grad sam po sebi dođe kao jako ugodan balans između količine podražaja koja je zatupljena u Tokyu i manje razine istih u Kyotu. Sam grad ima zabranu neonskih reklama, pa je već tu količina podražaja manja.

Kyoto je također izvrsna baza za jednodnevne izlete, poput Hiroshime, Osake, Nare koje svakakvo vrijedi posjetiti. 

Savjetovao bih čitateljima da svakako izračunaju koliko bi ih došle pojedinačne karte za Shinkansen vlakove, obzirom da je cijena sedmodnevne karte u ožujku ove godine poskupila gotovo 70% i iznosi 360 eura. 



Japan je zemlja koja ne može osobu ostaviti ravnodušnom i za jednu tako površinski malenu zemlju, impresivno je koliko raznolikosti postoji u njoj. Osjećam da ću se vratiti tamo otvorena srca i uma da vidim kakav odnos ćemo stvoriti Japan i ja u drugoj posjeti. Svakako ostavljam prostor da buđenje planete kojem svjedočimo i koje izgleda svakako, zahvati i Japan, te da i on postane zemlja u kojoj će čovjekov unutarnji svijet dobivati sve više na važnosti. Možda ću onda nakon idućeg posjeta na pitanje bih li mogao živjeti u Japanu moći odgovoriti pozitivno.

A dotad – sayonara!


Fotografije: Etienne Faust

Teme