Od toga da je bilo gotovo pa nezamislivo do toga da su solo aktivnosti postale normalne i poticane. Dolazi li do ovog zaokreta zbog želje ili zbog potrebe?
Solo, pa zapravo sve
U posljednje vrijeme zanimljivo mi je proučavati kako trendovi na društvenim mrežama utječu na našu percepciju svega. Nedavno smo pisali o tome kako je u današnje vrijeme, kad smo izloženi tisućama informacija, zapravo jako teško procijeniti koje su misli stvarno naše, što nam se zbilja sviđa i kako uopće formiramo identitet.
Pa tako primjećujemo brojne društvene promjene koje vidimo online. Od toga kako gledamo na provođenje vremena, preko političkih stavova, pa sve do toga kako ljudi danas pronalaze ljubav. Zaključak je da se sve mijenja i da (gotovo) svi imaju mišljenje o tome.
Već neko duže vrijeme u porastu je svijest o tome da ne moramo čekati druge ljude da bismo si priuštili iskustva koja želimo. Puno se ljudi može poistovjetiti s time da je ponekad teško dogovoriti aktivnosti s prijateljima, naročito kad smo u tridesetima. Jednostavno smo u različitim fazama života, neki imaju djecu, neki nemaju, različiti rasporedi i odnosi više nam ne daju onu sigurnost koju smo imali kad smo svaki dan provodili zajedno. Kažu da su čvrsta prijateljstva čvrsta upravo zbog učestalosti viđanja, jer tad nemamo osjećaj da stalno nadoknađujemo propušteno i sve što se u međuvremenu dogodilo u nečijem životu. I tako ponekad propustimo koncerte, prilike, ljude i stvari samo zato što ih u tom trenutku nemamo s kime podijeliti.
E pa te se stvari polako mijenjaju. Generacija Z, koja očito radi stvari na svoj način, odlučila je otvoreno pričati o tome da je u redu neke stvari raditi sam. Solo kava odavno je prestala biti tabu, ali ni solo putovanja više nisu neka rijetka pojava. Jednostavno je postalo normalno biti sam, raditi stvari sam i uživati u tome. I premda prva zagovaram da je to vrlo pozitivan pomak, neki počinju glasnije pričati o tome čega je sve to zapravo rezultat. I tu priča postaje zanimljivija.
Zajednice su postale najvrjednija stvar koju možeš imati
Ali jedno veliko ali, to ako sve te solo aktivnosti nisu samo izraz slobode, nego dijelom i posljedica toga što smo ostali bez zajednica kakve smo nekad imali?
Prije puno godina zajednice su bile način na koji ljudi funkcioniraju. Sve se radilo zajedno i situacija kakvu imamo danas bila bi gotovo nezamisliva. Sve više ljudi kronično je usamljeno, a da za to nisu sami krivi. Jer nisu, društvo je jednostavno otišlo u nekom posve drugom smjeru. Sad je, iako toga možda nismo svjesni, postalo normalno plaćati za pripadnost. Membership za gotovo sve. Kod predstavljanja novih projekata, brendova i ideja najčešće se vrti teza "gradimo community", samo što taj community sad često košta 3,99 mjesečno i ne gradi se baš organski.
Ne možemo sami. Koliko god nam se pokušava reći da bismo trebali i da moramo sami, zapravo ne možemo.
Hiperproduktivnost, osobni uspjesi i sve veći naglasak na “ja” gurnuli su zajednice u drugi plan. Jer zajednice su se prije formirale radi preživljavanja, doslovnog. Trebala nam je zajednica da ulovimo hranu, podijelimo brigu o obitelji i preživimo. Danas, samo naizgled, više nije tako. Hranu kupujemo sami, a nažalost sve više obitelji funkcionira isključivo na principu roditelji i djeca, bez ikakve pomoći zajednice. Ali to nije prirodno i protivi se osnovnim ljudskim potrebama, potrebi za socijalizacijom i pripadanjem.
Tako je pojedinac postao središnja figura, oslonjen na vlastite snage, ambicije i samodostatnost. Ali individualizam ima svoje granice i prije ili kasnije ih osjetimo. U društvu koje se sve više suočava s izolacijom i usamljenošću zajednice ponovno dobivaju na važnosti. Napokon. Danas pripadnost i zajedničko djelovanje nisu samo emotivna, nego i praktična potreba, pa su zajednice sve traženije. Tražimo ih online, na retreatovima ili u hobijima koje upisujemo. Zajednice su na cijeni i to ne prolazi ispod radara.
Granica između “mogu sve sam” i “želim li?”
Više nije dovoljno biti proizvod ili usluga, najuspješniji brendovi zato nude pripadnost. Nude osjećaj zajednice. Oni koji su to među prvima prepoznali i uspješno ponudili neki oblik zajednice i povezivanja sad su u prednosti. Platforme poput Patagonije, koja gradi zajednice oko aktivizma za zaštitu prirode, ili Nikea, koji stvara prostor inkluzivnosti za sportaše svih razina, pokazuju kako zajedništvo postaje dio poslovne strategije.
Ali povratak zajednicama nije jednostavan, a kad je umjetno stvoren često nema željeni učinak. Površni odnosi, sveprisutne digitalne platforme, prijateljstvo na prodaju... neke se stvari ipak ne mogu inscenirati. Pravo zajedništvo zahtijeva vrijeme, trud i povjerenje. Virtualne zajednice, koliko god bile moćne, često pate od nedostatka dublje povezanosti.
Ono što je pozitivno jest to da su ljudi shvatili da su im drugi ljudi potrebni, ako ne i ključni za dugoročnu sreću i uspjeh. Za pojedinca uključivanje u zajednicu znači više od samog povezivanja s drugima. To je proces izgradnje osjećaja svrhe i pripadnosti. Ljudi koji se osjećaju kao dio nečega većeg često doživljavaju više zadovoljstva i smisla u svakodnevnom životu. Studije pokazuju da sudjelovanje u zajednicama poboljšava mentalno zdravlje, smanjuje stres i povećava osjećaj ispunjenosti.
Zato i mislim da povratak zajednicama nije puki trend koji će proći. Mijenja se nešto dublje, način na koji razmišljamo i živimo. I dok pokušavamo posložiti koliko želimo biti sami, a koliko s drugima, zajednice nas podsjećaju na jednu jednostavnu stvar: nitko ne može sam. Ono što danas zapravo vrijedi nisu samo naši pojedinačni uspjesi, nego i to koliko smo sposobni nešto graditi zajedno.
Raditi stvari solo je oslobađajuće, potvrđujem, ali samo kad je to izbor, a ne jedini način. Samostalnost je jedna od najljepših stvari koje si možemo pokloniti, ali važno je i kako do nje dolazimo, jer jedno ne bi trebalo isključivati drugo.
Fotografije: Pinterest
