Sara Stanić, akademska, kazališna i televizijska glumica, ali i osnivačica vlastitog kazališta FAKin teatar. Svojoj svestranoj karijeri i ulogama koje su iza nje dodala je i režiju. Završila je režiju u Beogradu te je u lepezu projekata na kojima je sudjelovala dodala i one u kojima se nalazi iza scene i kamere.
Sara je široj javnosti možda najpoznatija po ulozi Marine u seriji “Crno- bijeli svijet”, ali kako i sama kaže, ne može se odlučiti što joj je draže – film ili kazalište. Trenutno priprema predstavu “Ubojstvo u Orient Expressu” koja će biti premijerno prikazana u rujnu.
Razgovarale smo o pogledu na posao i život, strasti koju (ne) osjećamo prema poslu i stvaranju te kako uskladiti sve uloge koje imamo u životu.
Jesi li oduvijek znala da ćeš biti glumica, kako je izgledao tvoj put od odluke do prvih uloga?
Dolazim iz radničke obitelji. Tata i mama su redovno voljeli ići u kazalište, ali posao glumice nije se gledao kao neko moguće zanimanje. U drugom razredu srednje škole sam otišla gledati Vilija Matulu u Münchhausenu i zaljubila sam se u glumu. Pomislila sam – je li moguće da netko ovo radi za život? Nakon toga sam znala da želim biti glumica i niti jednom se nisam predomislila od tada.
“Nedavno sam imala susret s Lelom Margitić na kojem je slučajno bila prisutna i moja mama i ona je rekla: “Imate sreće da vam je kćer završila tamo gdje treba završiti, u poslu kojim se treba baviti.” Smatram da je važno da radimo ono što volimo, ma koliko to uspješno ili neuspješno bilo.”
Čekala si Akademiju pet godina. Je li to što si toliko željela ispunilo tvoja očekivanja?
Rekla bih da sam na akademiju ušla na neki malo bogobojazan način. Nakon toliko čekanja, imala sam osjećaj napokon ti profesori, napokon sam tu i na početku sam bila u velikom grču. Imala sam sreće s klasom, s profesorima i svima koji su bili tamo sa mnom; ispalo je prekrasno.
Na drugoj godini sam snimila dugi film, na trećoj se dogodila uloga u “Crno- bijelom svijetu i to kao da mi je dalo vjetar u leđa i uvjerenje “zaslužuješ biti ovdje” i tamo negdje na 4. godini sam stvarno prodisala, i doslovno i figurativno.(smijeh)
Radila si i radiš i kazalište i televizijske projekte, kako bi ih usporedila i način rada koji zahtijevaju?
Ja sam jako svjesna kad radim na nekom velikom projektu koji uključuje jako puno ljudi da sam maleni kotačić i ne želim da se na meni zapinje iz bilo kojeg razloga. Bilo po pitanjima termina, znanja teksta,kolegijalnosti. U suštini se mogu osloniti na redatelja, partnera, kostimografa, motažera i znam da je moje vrijeme tamo pretpostavlja dosta čekanja i rada između pauza. Ima tu pritiska kad netko kaže “akcija!” ti sad nešto moraš proizvesti ali meni je to uzbudljivo.
“U kazalištu slažeš sloj na sloj do tog završnog proizvoda. Moraš ga slagati sloj na sloj, sporo je ali tako mora biti jer ćeš ga morati ponavljati. Kod televizijskog projekta tebe dosta stvari može pomoći, montaža, fotografije, ovdje se nešto događa svaku večer uživo i zato to brusiš do replike, jer uživo nema popravka.”
Nemam najdraži izbor između snimanja i kazališta, trenutno mi život mi izgleda red ovog, red onog; malo snimamo, malo glumim, malo režiram i to mi najbolje odgovara; ta neka raznovrsnost koju imam koja odgovara mom karakteru, ali smatram da je dobra i generalno zbog posla.
Kakav je osjećaj nakon jednog tako velikog projekta? Dolazi li do zasićenja, kreativne blokade?
Naravno, ti si malo izgubljen, dezorijentiran rekla bih. Naročito ako pričamo o televizijskim projektima gdje na setu provodiš cijele dane mjesecima. Dobra stvar je i što si i premoren, pa ti i odgovara pauza do sljedećeg projekta.
Naše tržište je ipak i dalje malo pa nema tu nekih velikih pozdravljanja nakon projekta, što je dobro. Ima svog šarma da živiš sa setom ljudi i likova, iza i ispred kamere i onda se prebacite na nešto drugo. Nije to tako veliki pool ljudi kao u Americi pa da je kraj projekta zaista kraj i druženja i suradnje s ljudima što ipak olakšava cijeli proces rastanka. Ima svog šarma da živiš sa seton: ljudi i likova, iza i ispred kamere i onda se prebacite na nešto drugo.
Kakva je situacija na tržištu? Smatraš li da ima premalo ljudi, da se ponavljaju ista lica?
Smatram da ne fali ljudi. Možda bi se mogla više vrtjeti neka lica, ali prije svega mislim da bi se trebala više miješati ljude s nezavisne scene, zavisne i amatere. Ali to bi bilo u idealnim uvjetima. Nažalost i dalje nema toliko projekata koji bi zahtijevali toliko novih lica i zapravo moram priznati da me ne čudi i da ih ne krivim što je tako. Budžeti u kulturi su i dalje skromni i treba sve te čimbenike uzeti u obzir.
“Mislim da je hrvatska kinematografija postavljena tako da redatelji prerijetko dobivaju prilike za snimiti nešto novo, često na snimanje svog filma čekaju i po sedam godina. Kad se to uzme u obzir, jasno je da se ne eksperimentira previše.”
Gluma je predivan, ali i zahtjevan posao koji zapravo ne ostavljaš “u uredu”. Umara li te to ponekad i kako balansiraš između privatnog i poslovnog?
Gluma je posao koji vjerojatno ne želiš ostaviti na poslu. A ne želiš ga ostaviti jer ga voliš, jer ti je stalo. Ja uživam u probama, uživam u cijelom procesu, malo manje u premijerama, ali sam spremna pretrpjeti ih. (smijeh)
Kad razmišljam o predstavi i tekstu često odlutam i shvatim da sam doma i da su oko mene stvari koje trebam riješiti, odjednom sjedim u hrpi veša. Jer ja kad sam u nečemu, kad se stvara, ja sam samo u tome i to se prelijeva na sve što radim. Ali onda završi, imaš odmak i ideš dalje. Recimo otkad imam dijete otkrila sam jedno kreativno korisno vrijeme i koncentraciju – u tušu. Ali istina je da razmišljanje ne prestaje i da ti zapravo cijelo vrijeme živiš taj posao. Ali kad to voliš, želiš to živjeti i moram priznati da ja ne osjećam zasićenje. Umor nekad naravno da.
Kako si se odlučila za osnivanje FAKina – vlastitog kazališta?
Kristina Keglin i ja smo razmišljale da tip predstava koje volimo rijetko možemo pogledati. I palo mi je na pamet ajmo napraviti test od dvije godine; ako zaživi super.
“Zapravo je nastao iz sebičnog poriva – da gledamo teme koje su nam gušt i da ih radimo na način na koje ih želimo raditi. To je zapravo naš mali otok, koji je na početku definitivni smrdio na dugove i birokraciju, ali kad smo se posložile sa svime, drago mi je vidjeti da zaista postoji publika za to. Stvarno postoji interes i ljudi izađu zadovoljni sa predstave a to je najvažnije.”
Činilo mi se da su predstave ili presuvremene ili preprašnjave i da ljudi često izađu sa predstava a da ih nisu dotakle. Htjele smo postići tu neku pomaknutu klasiku koja nije pipkana u bijelim rukavicama. Najbolji opis je možda kako bi neki zločesti, pametni dečko iz klasične gimnazije pročitao tekst. Tako se trudimo pristupiti svemu, ciljamo nišu između literature i života kako bismo izazvali emocije.
Radiš na više projekata, raspored je aktivan, a uz to si ove godine postala mama. Koliko je teško sve uskladiti i kako uspijevaš u tome? Koliko je generalno možda teže ženama u tvom poslu?
Pa izazovno mi je. Prije sam imala luksuz otići i po sat vremena na probu i sjesti sama s tekstom i ponoviti ga. Sad ponavljanje radim paralelno s drugim stvarima, kašicama i svime što ide uz to. Ne žalim se, naravno, ali ne gospodarim više svojim vremenom i to zahtijeva prilagodbu. Ali, u isto vrijeme si zamišljam si što bi bilo da radim posao koji me prazni, a ne puni kao ovaj moj i čini mi se da bi tako bilo puno teže.
Kad si mama, naravno da ćeš se i se dalje baviti svojim poslom ali to je ofarbano s time da si mama i moraš pronaći neki svoj način funkcioniranja. Nisam zavidna muškim kolegama, ali razlika je neporeciva. Kad sam radila trudna baš sam razmišljala koliko muškarci hormonalno neobilježeni prođu kroz život.
Na čemu sad radiš i što pripremaš za jesen?
Trenutno radimo “Ubojstvo u Orient ekspresu” čija bi premijera trebala biti u rujnu. To je predstava koja je drugačija od svega što sam dosad radila. Riječ je o komadu koji zahtijeva bogatu scenu, puno je glumaca, izmjena – raskošno je. Produkcijski je riječ o najzahtjevnijoj predstavi koju sam radila. Imat ćemo dvanaest glumaca, kostimografija je zahtjevna i baš se veselim tom malo drugačijem formatu jer je ovo prvi put da radim predstavu koja ima uključene baš sve kazališne elemente.
Zapravo mi je bilo nevjerojatno da predstavu još uvijek nije postavljena s obzirom da se radnja odvija u Hrvatskoj i nadam se da će publika dobro reagirati.
Čega bi htjela više na kazališnoj sceni, a da sad možda nema i smatraš da nedostaje?
“Voljela bih da kazališta kritika ponovno dobije svoje mjesto na sceni. Vjerujem da oni mogu doprinijeti napretku cijele scene. Relativizacija u kojoj su kritičari super kad hvale, a grozni ako ne hvale je loša. Nije to, naravno, tako samo u kazalištu, nedostatak kvalitetne kritike je svugdje izbrisao malo granice između šunda i kvalitete. To zahvaća i, primjerice, arhitekturu, književnost i ostale grane umjetnosti.”
I za kraj, čega sebi želiš više?
Joooj. Ovako na prvu si želim više romantike i nježnosti na svim životnim područjima.
Fotografije: Privatna arhiva