/Piše: Anamarija Virant/
Nedavno sam se susrela s terminom Paris Syndrome koji je objašnjen nekako ovako: “Radi se o psihološkom fenomenu u kojem ljudi, najčešće turisti, dožive veliko razočaranje kada stvarni Pariz ne odgovara idealiziranoj slici koju su stvorili kroz filmove, društvene mreže, modu i pop kulturu.
I zapravo sam razmišljala o tome koliko često mjesta koja posjetimo uspoređujemo s pažljivo odabranim lokacijama za fotkanje s društvenih mreža. I onda kažemo, ili u svakom slučaju pomislimo rečenicu: “Ajme, pa ovo uopće nije kao na fotkama.”
Planiranje putovanja preko društvenih mreža postalo je potpuno normalno. Gdje jesti, gdje odsjesti, koja mjesta “moramo” vidjeti i gdje nastaje dobra fotografija. Sve je na ekranu i sve izgleda idealno. Kao da nekako zaboravimo da je riječ o stvarnom mjestu sa stvarnim ljudima i navikama. I onda se razočaramo bez razloga.
Nedavno sam slušala raspravu na temu: “Putujemo li zbog dobrih fotki ili osjećaja i iskustava koje nam putovanja daju?” Odgovor je na prvu vrlo jednostavan, pa zbog osjećaja naravno, ali kako pobjeći tome da se savršeni kadrovi trebaju “iskoristiti”? Prije nekoliko godina doživjela sam razočaranje s Berlinom. Nije mi se učinio nimalo kao na fotkama. Ulice su mi djelovale hladno, grad nekako ljut i siv. Iako je objektivno bio studeni i to je bilo za očekivati, stekla sam krivi dojam o gradu na temelju fotografija koje sam gledala na društvenim mrežama. Iako će se većina složiti da to nije pravi grad za primjer, vjerujem da je takvih primjera bezbroj. Kad nas razočara to što mjesto nije dovoljno Instagramično.
Znamo da društvene mreže lažu, ali opet se upecamo. Naravno da svi znamo kako Instagram nije stvarni život. Većinom gledamo pažljivo odabrane trenutke, filtere i highlight verzije nečije svakodnevice. Ali teško je ostati imun na slike koje ti mjesecima iskaču prije putovanja i ne stvoriti određena očekivanja.
Prije smo putovanja planirali potpuno drugačije. Satima bih listala vodiče, označavala mjesta markerom i tražila lokalne preporuke. Danas sve stane u nekoliko TikTok videa i Instagram save foldera. I možda smo postali malo lijeni ili si ne vjerujemo dovoljno. Više ne tražimo nužno autentična mjesta, nego ona koja dobro izgledaju online i to se događa nesvjesno.
To zapravo nije potpuno nova pojava. Popularne destinacije oduvijek su privlačile mase, ali razlika je u tome što danas ljudi često putuju na mjesta zato što žele reproducirati fotografiju koju su već vidjeli online.
Dovoljno je pogledati neka od najpoznatijih “Instagram mjesta” na svijetu. Od rozog selfie zida u Los Angelesu do norveške stijene Trolltunga, gdje ljudi čekaju satima samo kako bi snimili identičnu fotografiju koju su već vidjeli tisuću puta.
Problem je što posljedice nisu samo estetske. U Norveškoj lokalci već godinama upozoravaju na sigurnosne rizike jer turisti ostaju na planini do mraka čekajući “savršen kadar”. Na Bahamima su poznate svinje koje plivaju postale globalna atrakcija zahvaljujući društvenim mrežama, a lokalno stanovništvo upozorava da ih turisti hrane alkoholom i tretiraju kao rekvizite za sadržaj.
Društvene mreže definitivno su promijenile način na koji putujemo. Ali nisu donijele samo loše stvari. Nikad nije bilo lakše organizirati putovanje, pronaći male lokalne restorane, bookirati smještaj ili otkriti mjesta za koja inače možda nikad ne bismo čuli. Instagram je mnogim malim destinacijama donio turizam, vidljivost i posao. Neki ljudi danas doslovno žive od putovanja i stvaranja sadržaja. Ipak, možda je najveći izazov današnjeg putovanja ostati prisutan i ne gledati svaki prizor kroz kameru i ne pretvoriti svaki trenutak u potencijalnu objavu.
Fotografije: Pinterest
