Već smo u više navrata pisali upravo u tome kojom se brzinom izmjenjuju trendovi. Od Onih povezanih s modom – do još važnije onih povezanih s načinom života.
Trendovi su tu da se mijenjaju. Navikli smo da živimo u vremenu kad se sve mijenja brzinom munje, i kao ne zanima nas sve, ali krajičkom oka, gotovo uvijek smo ih svjesni. Jednim dijelom jer je nemoguće izbjeći ih – gledamo ih na društvenim mrežama, slušamo na kavama i čitamo o njima i nakon određenog vremena počnemo razmišljati o njima.
Taman kad smo spremni na novi hobi, frizuru, stil – BAM, dolazi nešto drugo. Odrasli smo ljudi, rekli bi, i moramo moći sami donositi svoje odluke, neovisno o svim pritiscima koje imamo sa strane. Ali, vjerujem da je najštetniji trend upravo onaj koji se tiče naših života – samooptimizacije koja ne prestaje.
Nedavno sam pročitala zanimljivu perspektivu, a ona je da cijele dane samo gledamo ono što bi mogli bolje, što netko radi bolje, izgleda bolje, zarađuje bolje, putuje više. Bolje, bolje, bolje. Rijetko dovoljno. I tako mjerimo sve. Oura ringovi kojima mjerimo spavanje, disanje i gledamo koliko smo taj dan bili optimalni, kad smo bili uzrujani i što bi sutra trebali bolje. Jer sigurno možemo bolje, vidimo to po notifikacijama. Daleko od toga da ne vidimo korisne stvari, ali na tom tragu ovo su trendovi od kojih smo se umorili:
Pretjerana individualiziranost
Kapitalizam nas je doveo do toga da stalno imamo potrebu unaprjeđivati sami sebe. To je postao cjeloživotni projekt. I naravno da se trebamo brinuti o sebi, misliti na sebe i sebe stavljati na prvo mjesto. Povremeno. Ali, umorili smo se od trenda da su svi toksični, da prva mala razmirica znači da trebamo “rezati” ljude iz života i da je najvažniji naš mir. Naravno da je, općenito, ali nekad i to trebati staviti sa strane ako želimo podržati ljude do kojih nam je stalo. Nekad nam se ne da negdje, ali našoj prijateljici je baš to bitno? Susjedu izbaciti smeće?
Prilika da budemo individualni je vrijedna, ali uvijek sebe stavljati na prvo mjesto ne radi nam ništa dobro i dugoročno bi mogli požaliti.
Idealno tijelo i kako se očekivanja mijenjaju
Heroin chic u devedesetima i dvijetisućitima opet se vratio na velika vrata. Ozempic era je napravila svoje i čini se da ne odlazi nigdje tako skoro. A između toga smo imali cijeli spektar onoga što je u trendu i kako bi idealno tijelo trebalo izgledati. Ljudi su zgroženi ( s pravom) ovim sadašnjim jer jednostavno nije zdrav, ali i sve to se događalo između je poprilično diskutabilno. Pojava Kim Kardashian popularizirala je velike stražnjice, a to je sa sobom povuklo cijeli niz stvari. Od odjeće koja ju naglašava, do umetaka za hlače, pa sve do (ne)iznenađujuće popularnog BBL-a ilitiga operacije povećanja stražnjice. Kao je k’o dobar dan promijeniti kako smo građeni. Idealno tijelo mora nestati.
Pritisak vječne mladosti
Društvo je opsjednuto s mladošću, s naglaskom na žensku mladost. I dok svatko ima pravo i nema ništa loše u zahvatima ako ih netko radi jer to stvarno želi, činjenica je da smo opsjednuti s time da izgledamo mlado zauvijek (ili barem koliko god je to moguće). Pričamo o tome tko mlađe izgleda, gledamo tretmane, isprobavamo novi skin care, masiramo lice, stavljamo UV lampe na facu. I sve je to slatko, self care, rekli bismo. I sama ga radim, patim trendove, učim o koracima skin care rutine, stavljam SPF kao da će mi proljetno sunce zapaliti kožu, ali u jednom trenutku se trebamo zapitati gdje to sve vodi?
Starenje se ne može zaustaviti. I stvarno, nije stvar u tome da želimo izgledati mlađe – stvar je u tome da nas to okupira, da se radi toga osjećamo loše, uspoređujemo se i pokušavamo usporiti vrijeme, a to nažalost, još uvijek nije moguće.
Konstantna produktivnost
Sve mora imati smisao i sve mora voditi nečemu. Čak i stvari koje bi trebale biti odmor ili užitak često se pretvaraju u nešto što “radi za nas”. Hobiji postaju projekti, slobodno vrijeme postaje optimizirano, a dani se mjere po tome koliko smo bili učinkoviti.
Kao da je postalo teško samo biti, bez da nešto iz toga dobivamo ili mjerimo. A možda je upravo to ono što nam najviše nedostaje. Trebaju nam dani bez rasporeda i cilja, druženje bez sata i generalno samo postojanje i uživanje u trenutku. To je ono što nam stvarno treba, ali kao da smo se zaboravili opustiti. I uz sve dostupno, stana produktivnost je ono čime se dičimo, kao da ćemo živjeti zauvijek.
Opsesija radom na sebi
Rad na sebi postao je nešto što nikad nema kraj. Uvijek postoji još nešto što treba razumjeti, otpustiti, ispraviti ili osvijestiti. Sve je danas trauma, i prvo se trebamo “popraviti da bi mogli ići dalje”, samo što baš i ne ide tako. Ako je netko zagovornik terapije, rada na sebi, učenju o svojim obrascima, onda sam to ja. Smatram da je beskrajno vrijedno što imamo priliku učiti o sebi i osvijestiti stvari koje nas koče i zbog kojih nam je teško, ali dokad? Kao da smo usred svega toga zaboravili stvarno živjeti.
U nekom trenutku postane samo zamorno i usudila bih se reći i štetno. U nekom trenutku mora prestati učenje i početi primjena.
