PROČITAJ

Etienne Faust: Moderan način života doveo je do pojave epidemije usamljenosti

19. pro
a inspiration

“Percepcija stvarnosti i uvjerenja koja imamo često dovode do osuda prema drugima. Nije lako osvijestiti da su naše percepcije možda pogrešne i da ih je moguće mijenjati i od tu dolazi strah od drugačijeg razmišljanja i načina života.”

Etienne Faust – ferovac, uskoro i psihoterapeut iz pravca transakcijske analize. Head of Product development u Q agency-ju. Obožavatelj pisanja koji na Instagramu dijeli svoja razmišljanja i alate koje donosi iz prakse i koje se trudi prenijeti svojim čitateljima. 

Etienne spaja naizgled dva nespojiva područja – IT i psihoterapiju i balansira između punog rasporeda trudeći se vratiti zajednici i otvoriti neke nove, svježe poglede na probleme i život. 

 

“Danas smo toliko otuđeni, fali nam ljudski kontakt i razumijevanje. Stalno smo dostupni i stalno smo u kontaktu, ali to je samo privid. Odnosi postaju sve površniji i ne dobivamo od njih ono što nam zapravo najčešće treba - sigurnost i pripadnost. Živimo u eri kroničnog izostanka bliskosti, a to dovodi do sve veće usamljenosti.“

Etienne Faust

Trenutno žongliraš s dva, naizgled, totalno različita posla. Kako to funkcionira? 

Nisu toliko nespojivi kao što se čini. Na svom trenutnom poslu zapravo se bavim ljudima. Trudim se prepoznati njihove preferencije, zadovoljstvo zadacima i prepoznati na koji način ih treba usmjeriti. Tu mi znanje iz psihoterapije jako pomaže i vjerujem da zbog toga svoj posao obavljam bolje. Često dobijem feedback da sam im nekim svojim uvidom pomogao i dao nove poglede što posljedično dovodi do većeg zadovoljstva poslom. Primjećujem da, s vremenom, ljudi komuniciraju svoje potrebe izravnije, manje cinično i bolje se osjećaju u poslovnom okruženju. 

Ono što je najteže u tom poslu je da rezultati dolaze kasnije. I meni je trebalo vremena i učenja da to prihvatim. Oni nisu trenutni i često kapitalistički sustav u kojem živimo i radimo ne dopušta taj “sporiji” rad. Nešto što radiš danas i kako ulažeš u ljude vidi se možda tek za nekoliko godina. 

A kako je došlo do odluke da se baviš i jednim i drugim? 

Sjećam se da su me  međuljudski odnosi fascinirali još od djetinjstva. Bilo mi je zanimljivo promatrati kako se ljudi ponašaju u određenim situacijama i jedni prema drugima. Često sam analizirao neke proživljene situacije i pokušavao shvatiti pozadinu određenih postupaka i izgovorenih riječi. 

Unatoč tome, upisao sam FER, koji se radi nekih ustaljenih mišljenja za mene nametnuo kao sigurna opcija koja će mi donijeti sigurnost i plaću. Sam početak bio je jako težak jer se nisam pronašao u tome, ali s vremenom sam razvio neku vrstu ljubavi prema IT-u i uspio pronaći zadovoljstvo u tom poslu. Naročito danas kad mi je dio posla i rad s ljudima te razumijevanje njihovih potreba.

Ipak, moje zanimanje prema ljudskim odnosima, a s vremenom i prema psihoterapiji, samo je raslo pa sam se odlučio upisati edukaciju iz psihoterapijskog pravca transakcijska analiza. Definitivno nisam požalio i mogu reći da sam u tome pronašao svoju svrhu. To se nije dogodilo odmah, ali s vremenom mi je postalo jasno.

Trenutno usklađujem i balansiram između svog primarnog posla, privođenja kraju edukacije iz psihoterapije i vlastitih klijenata koje imam.

 

Uz sve ovo, dijeliš i pišeš i na svom Instagram profilu. Koji ti je bio motiv? 

Nisam imao neki konkretan plan. Kad sam krenuo sa svojim vlastitim promišljanjima ljudi oko mene počeli su primjećivati tu neku promjenu koje mi se događala. Paralelno sam znao napisati neka od svojih razmišljanja na instagramu. 

Nije bilo lako započeti taj proces jer nisam prije bio u poziciji gdje svoja duboka promišljanja dijelim s većim brojem ljudi. Pojavili su se strahovi koje imamo kada dio sebe koji skrivamo, želimo pustiti van. To je rezultiralo pitanjima – što će ljudi misliti, što sad ovaj pametuje po Instagramu?

Feedback koji sam dobivao bio je jako dobar. Ljudi su mi govorili da imam drugačiji, nekonvencionalan način razmišljanja, ali da im se sviđa. To mi je bio vjetar u leđa i nastavio sam pisati. S vremenom se tu skupila određena baza ljudi koji mi često pišu da im pomažem i da su osvijestili neke stvari. Ili barem pogledali ih iz drugog ugla. 

Naravno, nisam ni ja lišen negativnih komentara, ali znam da osoba koja je dobro sama sa sobom ne može pisati takve komentare pa me ne pogađaju. 

S vremenom sam Instagram počeo gledati i kao priliku za vraćanje zajednici što mi je važno tako da mu se planiram posvetiti i više.

Zvuči kao jako puno stvari. Imaš li trenutke da ti je previše svega, stižeš li sve što zamisliš? 

Pa, gusto je. Mislim da najintenzivniji period tek dolazi jer mi uskoro kreću predavanja iz propedeutike psihoterapije tako da će idućih godina dana biti dosta izazovno vremenski. Važno mi je da privatno vrijeme ne pati, to mi je prioritet. Iz tog razloga pokušavam se ne preopteretiti klijentima iako me vuče. 

Sve je postalo lakše kad sam osvijestio da ne moram sve raditi u isto vrijeme. Ne stavljam si više striktne vremenske okvire. Primjerice, dosta me opterećivalo što nisam znao reći kad ću se i u kojoj mjeri baviti psihoterapijom. Kako će to točno izgledati za mene. Više se ne opterećujem, idem svojim tempom i vjerujem da će sve doći u svoje vrijeme. Osim svega ovog imam ja još puno planova u glavi, ali svjestan sam da će neke stvar morati malo pričekati. 

Pročitala sam tvoj osvrt na generaciju Z koji se dosta razlikuje od nekog generalnog mišljenja i dosta me zaintrigirao. Što misliš što dovodi do nerazumijevanja između generacija? 

To je jako široka tema. Oni su generacija koja ruši neka ustaljena mišljenja i to onda starijim generacijama može djelovati kao prijetnja. Njihove vrijednosti bitno su drugačije od generacije naših roditelja. Na prvom mjestu im je osobno ispunjenje i svrha. Važno im je da to što rade ima, za njih, neki viši smisao, a da to nije samo plaća na računu. 

Oni su kreativna generacija, nevjerojatno su tehnološki pismeni i razvijaju se vrlo brzo. 

Ne boje se preispitati neka uvjerenja koja su prisutna oduvijek. Samim time, neshvaćeni su i često percipirani na pogrešan način. Kad je netko drugačiji, ljudi to često vide kao prijetnju. Prijetnju njihovom načinu života i odlukama. Lakše je reći da je nešto pogrešno nego vidjeti ima li tu nešto. Postižu ogromne stvari vrlo mladi, preskaču korake i to je teško shvatljivo generacijama koje nisu imale takve prilike

 

Misliš li da to ima i negativnih strana? Pritisak da moraju jako puno jako mladi? Kako to utječe na njih?

Sigurno su pod pritiskom. I oni, kao i mi, žive u kapitalizmu koji nosi svoje. Znam puno izrazito mladih ljudi koji rade i po dva posla, a uz to volontiraju u udrugama i balansiraju društveni život. Kako im je osobno ispunjenje jako važno i jako su orijentirani nekom višem smislu, mogu biti izgubljeni jer ga ne mogu pronaći. Nekome od 25 godina to može biti jako overwhelming. 

Uz to, oni su ipak jako mladi ljudi. Nemaju toliko životnog iskustva i uče putem o sebi i svijetu. 

Epiteti koji često dolaze uz tu generaciju je da su lijeni, opsjednuti s tehnologijom, ali i da je to zapravo generacija depresivnih ljudi. Kako gledaš na to?

Ne bih se složio da su lijeni. Do njihovog bunta na radnom mjestu dolazi zbog neusklađenih vrijednosti. Njihova očekivanja od posla nisu samo plaća na računu i siguran posao. Važan im je osjećaj svrhe i smisla, a ponajviše osjećaj da to što rade doprinosi boljitku zajednice. Uz to izrazito im je važno da se osjećaju da rastu kao pojedinci i stručnjaci. Upravo te vrijednosti su im najčešće visoko na listi prioriteta, a organizacije to sve teže mogu ispratiti.

S obzirom da ta očekivanja često nisu ispunjena, osjećaju da ih se ne doživljava ozbiljno i tu se razvija potreba za butnom. Pa tako imamo pojavu quit quitting-a, odrađivanje samo osnovnih zadataka i učestalo mijenjanje poslova što se iz nerazumijevanja tumači kao lijenost.

A zapravo osjećaju da ih se ne čuju i da se ne mogu izraziti na željeni način.

 

“Ne bih rekao ni da su depresivna generacija, iako depresija je u porastu. Često su usamljeni i neshvaćeni. Ne dobivaju potrebno razumijevanje od roditelja koji su odrasli u skroz drugačijem sustavu, a nedostaje im drugih jako bliskih odnosa. I nama je tehnologija u svakoj pori, a oni ne poznaju život bez nje. Samim time, komunikacija im je pretežito digitalna, a to nije zdravo.”

Posljedica toga je da su naklonjeni društvenim mrežama gdje se doslovno predaju raljama perfekcionizma i težnji nekom idealnom životu, što naravno ne mogu uspostaviti  i to ih onda baca u bespomoćnost i očaj, pa se onda stvara dojam depresivne generacije.

Sva ljudska bića teže validaciji, potpori i razumijevanju, oni nisu ništa drugačiji. 

Trenutno žive u svijetu koji nije prilagođen njima i plivaju najbolje što znaju. Mogu biti generacija koja će promijeniti sve, ali treba vidjeti hoće li uspjeti u tome. 

Može li terapija pomoći njima, ali i bilo kojoj drugoj osobi koja se trenutno bori s određenim internim izazovima? 

Naravno. Terapija je dobrodošla i može pomoći osobi da napravi velike promjene, ali terapija bez primjenjivanja naučenog, nažalost, ne može ništa. Ljudi često očekuju brze rezultate, barataju s pojmovima koje su na terapiji naučili, ali rijetko naučeno primjenjuju na vlastiti život.

Kada krenemo na terapiju moramo biti spremni na mijenjanje uvjerenja, primjenu naučenog, korak po korak, te da taj proces obično traje dugo. 

Meni je terapija svakako promijenila život, ali to je trajalo. Nisam sve uvide dobio odmah. Proradio sam puno stvari, ali imam još posla. To je zapravo cjeloživotni proces koji ne prestaje, ali je vrijedan života kojeg dobijemo. 

Fotografije: RYS

Teme