Kako se kaže – “Vrijeme leti kad se zabavljaš” ili kad se doslovno osjećaš kao da si na rollercoasteru?
Prije godinu dana pokrenula sam Salud.hr – vlastiti online magazin. Ideja koja se kuhala dugo, a zapravo kad sam odlučila da ću pokušati – realizirala dosta brzo. Salud je živ već godinu dana. Hej, cijelu godinu. Ono klasično “da mi je to netko rekao” u ovom slučaju ne drži vodu jer sam u cijelu priču ušla bez nekog plana B i s namjerom da traje i da živi još i puno duže. Sad nakon te famozne najteže prve godine mogu reći da je sve što sam čula bila istina i da sve što sam čula nije bila istina. Kako to mislim?
Nepopularno mišljenje – početak je najlakši
Kad sam pričala o ideji ove priče najčešće sam čula pitanje “A kako ćeš se financirati”, naravno, s razlogom i sad još jasnije vidim koliko je to zapravo bilo legitimno pitanje. Kad prvi put, nakon godina i godina rada za druge, pokrećeš svoj posao puno je otvorenih pitanja koje ipak malo utiša uzbuđenje da radiš nešto hrabro i ludo. A kad pokrećeš projekt koji je i operativno i kreativno opsežan i za koji u startu znaš da će trebati vremena da donese željene prihode taj glas koji nadglasava sve potencijalne probleme mora biti stvarno glasan, mora biti malo delulu. Toliko da te natjera da stvarno kreneš.
I onda sam krenula. Sjećam se kao danas kad sam pustila web live i koliko sam se bojala. Neki nadrealni strah od tuđih mišljenja, osuda, a onda u suprotnosti tome strah od premalo pažnje – hoće li itko pročitati jedan tekst, zašto ovo radim? Stvarno je jedno nadrealno iskustvo, naročito kad u nešto ulaziš sam i kad u tom trenutku samo ti prolaziš točne te osjećaje bez obzira što imaš podršku “sa strane”. Taj cijeli dan je bio san, poruke su prštale, komentari bili neočekivano pozitivni i poticajni i dali mi točno taj vjetar u leđa koji sam trebala.
Ali, kako je prolazilo vrijeme, a Salud rastao postalo mi je jasno da je najteža stvar ostati dosljedan nečemu, a zapravo najlakša stvar je samo pokretanje posla. Tamo, na početku, još uvijek nema mjesta za sve ono s čime se nosiš kasnije. Iščekivanje, preispitivanje, želje, mogućnosti, vrijeme, nestrpljivost. Tako da sam zaključila da se ja ne slažem s onom “Najteži je početak” barem ne u ovom, mom slučaju. Početak je poletan, uzbudljiv, strašan, sretan i zbunjen – sve u isto vrijeme. Početak je čisti adrenalin. Adrenalin koji, kad popusti, budi neka preispitivanja.
Ali, uz sve ovo tu je i cijelo vrijeme taj neki osjećaj ponosa koji imaš na sebe iako se nekad čini da te nitko ne vidi i ne razumije. Fluktuacije osjećaja su ogromne – od toga da se previše izlažeš do toga da se osjećaš nevidljivo. Ali, naučila sam da je to sve dio tog ludog rollercoastera kojeg sam spomenula na početku. Putem su se pojavili neki prekrasni ljudi, suradnici, klijenti i čitatelji koji neumorno komentiraju, šalju dojmove na tekstove i zapravo, koliko god klišejasto zvučalo, daju smisao cijeloj ovoj priči. Kako se povećavao broj tekstova tako je rastao i broj čitatelja i iskreno ću reći da me još uvijek veseli pa tako i dalje gotovo svakodnevno refresham analyticse i veselim se statistikama. Statistikama koje ne volim, ali sad su to moje statistike. Ludo. I dalje mi ništa nije automatizam i dalje promišljam svako slovo i dalje me veseli svaki feedback.
Ono što je zanimljivo kad si na maratonu je da, kad se baš dosta umoriš, e baš tada ne smiješ stati. Opet klišej, ali ima nešto u njima očito.
Rad za sebe – sve ono što misliš i ne misliš da je
Salud je stvarno nastao iz jedne iskrene želje da na njemu budu tekstovi koji nemaju datum – koji će vjerojatno biti relevantni i za nekoliko mjeseci. Na kojem će prostor imati inspirativni ljudi koji će dati dozu pozitive i i inspiracije jer možda će nekom baš to biti onaj poguranac koji je čekao. Kao osoba koja oduvijek konzumiram portale i medije, a i s dugogodišnjim iskustvom u poslu poželjela sam ponuditi nešto što sam u tom trenutku tražila. Sretna sam da su ljudi to prepoznali i što se zato trudim bolje, drugačije i pametnije kako bi Salud ostao moj plan A. Sretna sam što sam upoznala toliko prekrasnih ljudi. Sretna sam što su se putem pojavili ljudi koji žele biti dio ove priče i koji su mi pokazali da ipak ima smisla. Iako ima trenutaka kad ti se tako čini.
Kad sam razmišljala o ovom tekstu, ideja mi je bila da će on uključivati set nekih savjeta, u stilu – što sam ja naučila ili što mislim da bih mogla drugačije/bolje, a što mislim da sam baš napravila odlično. Negdje na prvom paragrafu sam od toga odustala. Svi generički savjeti, sve što vam ChatGPT napiše, sve je istina. Treba planirati, treba imati financijski plan, treba imati stabilnu strategiju, treba biti dosljedan. Treba.
Ali, od svih stvari koje sam naučila ove godine, a bome ih je bilo, je da treba nekad biti malo nelogičan. I treba biti spreman jesti tu stalnu nelagodu za doručak. I nekad ima okus pa pokvarenim jajima, a nekad po najfinijem kolaču od kokosa. Nekad je samo bljutav i nekad stvarno, ali stvarno nisam gladna. Ali, to je stvarno realnost ove lude godine.
Za kraj, ja se stvarno osobno i od srca želim zahvaliti svima koji su ikad pročitali bilo koji tekst, a naročito oni koji su pisali da su ih inspirirali, a ja sam sretna i zahvalna da ih je stvarno bilo izvan svih mojih očekivanja. Hvala prvom klijentu koji se javio prije nego smo uopće počeli prodavati. Hvala svima s kojima smo radili intervjue, a posebno onima koji su na to pristali i prije nego je web uopće postojao. Hvala vam.
Ludo je ovo sve – prije Saluda moji tekstovi su stajali samo na mom laptopu – jako puno njih. Pisanje je bilo i još uvijek je moja terapija, odmak i ono kad osjećam da bih sad to mogla raditi vječno. Iako sam i prije znala, a putem si dodatno potvrdila da je pisanje samo dio ovog projekta, od pisanja je sve počelo i bez pisanja ničega ne bi ni bilo.
I za kraj ovog oversharing teksta, za one koji su izdržali i došli do kraja – ostavljam ovaj tekst koji možda najbolje objašnjava ono što sam pokušavala reći. Ljudi hoće osuđivati, ali ljudi će vas i podržati, stvarno hoće.
Hvala svima na čitanju!
Photo: RYS