Gretchen Andrew je inovativna mlada umjetnica koja spaja umjetnost s brzorastućim Ai alatima i tome poziva na promišljanje društvenih normi koje su nam zadane.
Ona je inženjerka koja je napustila Silicon Valley gdje je izgradila zavidnu karijeru i potom postaje umjetnica. Trenutno radi sjajnu karijeru digitalne umjetnice koja spaja tradicionalne medije i nove tehnologije eksperimentirajući s AI alatima.
U ovom razgovoru otkrila nam je više o svom putu, kao i zašto se odlučila na tako, naizgled radikalne promjene u karijeri i životu.
Što te inspiriralo da se prebaciš u svijet umjetnosti i kako si odlučila da je to put kojim želiš ići?
“Prebaciti” zvuči blago u usporedbi s, ne znam, “Što te natjeralo da se baciš s litice?” To je bilo prije gotovo 15 godina, i mlada žena koja je donijela tu odluku danas mi je pomalo misterij. Divim joj se i zahvalna sam joj. Sjećam se kako sam znala da sam osigurala neke od najboljih poslova koje si uopće mogao imati početkom 2000. i jasno osjetila: “Ne može biti da je to sve.” Htjela sam da me ljudi prepoznaju i pamte zbog toga tko sam, a zbog plaće ostajati u okruženju koje me ne ispunjava. Odluka da postanem umjetnica sada mi izgleda jednostavno, kao performans, ali tada se činilo kao jedina opcija.
Možeš li nas provesti kroz svoj kreativni proces? Kako započinješ novi projekt i koji su ključni koraci u tvom umjetničkom tijeku rada?
Prije dvije godine na Art Baselu u Švicarskoj generativna umjetnost bila je hit. I jedne večeri i blago pijanom stanju sam rekla da ću napraviti degenerativnu umjetnost. Tako sam odmah počela razmišljati o tome što bi moglo biti suprotno, što znači biti uništen umjesto stvoren algoritmom, što je u našem životu već uništeno algoritmom. To me dovelo do ideje o Facetuningu. Slažem se s Chuckom Closeom kada kaže da je inspiracija za amatere, ali također vjerujem u inspiraciju kada si se pripremio da je primiš.
Volim provoditi vrijeme s ljudima koji misle vrlo različito od mene, koji su strastveni prema šahu, pticama ili Rimskom Carstvu. Ljudi koji stvaraju reklame, tjesteninu ili nešto treće. Volim otići na izložbu koju mrzim s nekim tko je voli. Želim znati zašto i vidjeti bilo što kroz oči nekoga tko je strastven. To mi je prioritet i volim se okružiti ljudima koji su drugačiji od mene.
Tvoj rad često uključuje “hakiranje” internetskih platformi poput Googlea. Kako si prvo došla na tu ideju i kako se taj pristup razvijao?
Bila sam umorna od toga da svi tretiraju tehnologiju i velike tehnološke kompanije kao teške i neprobojne stvari. Htjela sam pokazati kako lako ti sustavi mogu pasti i koliko nam je bolje ako ih tretiramo kao umjetničke medije, a ne kao izvore istine.
Koji su neki od najznačajnijih projekata na kojima si radila i po čemu su posebni?
Studentica sam Warholove Factory i ažurirala sam model umjetničke produkcije kako bi odražavao moje osobne vrijednosti i prirodu rada danas. Spominjem The Factory samo zato što je Warhol učinio svoje studio okruženje i scenu nerazdvojnim od Warhol Enterprises, njegovog performativnog, ali vrlo stvarnog poslovnog poduzeća. Moj studio je drugačiji, ali projekt nije ništa manje značajan. Vrlo namjerno se trudim zaposliti što više mladih žena koje žele raditi i uspjeti u svijetu umjetnosti, stvoriti okruženje za njihovo učenje, podijeliti svoju snažnu mrežu, i onda ih pustiti da uspiju negdje drugdje. To zovem svojim Champagne Solutions Team i to je možda moj najznačajniji projekt.
Možeš li razgovarati o svom nedavnom projektu i što te inspiriralo? Kakav utjecaj se nadaš da će imati na gledatelje ili širu umjetničku zajednicu?
Vidimo i svjedočimo kako sve više i više ljudi na internetu mijenja ili filtrira svoje fotografije putem Facetuning aplikacija i algoritama?
Čak i ako ne znaš za izraz “Facetuning”, znaš učinke. Te modifikacije slika su čak ugrađene u naše iPhone kamere i popularne postavke na Zoomu. Oni nas obrađuju da budemo ljepši ili barem prihvatljiviji. U mojoj novoj seriji Facetune Portrati koristim prilagođene robote da primijenim ove popularne AI inspirirane standarde ljepote na portrete koji su isprintani u uljnoj boji.
Rezultat je ulje na platnu na kojem vidimo kontrast između prirodne osobe i lica unakaženog normalizirajućom snagom algoritama. Jedinstven učinak je da ta dva lica, te dvije osobnosti, koegzistiraju i povlače jedno drugo unutar istog umjetničkog djela.
Opisuju te kao “internetskog aktivista”. Kako vidiš svoju ulogu u svijetu umjetnosti i koju poruku pokušavaš prenijeti kroz svoj rad?
Uglavnom radim na direktnim intervencijama poput hakiranja rezultata pretraživanja i na internetskoj pismenosti, povećanju popularizacije sposobnosti pristupa, razumijevanja, kritiziranja i stvaranja na internetu. Kroz medije, društvene mreže, izložbe, predavanja i članke, moj rad potiče na edukaciju, a onda educirane potiče na aktivizam. Vrijednost leži u tome da se ovi važni razgovori donesu širokoj i raznolikoj publici koja to rijetko traži.
Nisu svi smatrali da je ovaj rad vrijedan. Internetska pismenost nije nagrađena u našem društvu i ne potiče se. Ova uvjerenja o tome kako tehnologija može funkcionirati i za koga bi trebala biti nisu ograničena na svijet umjetnosti. Radim s medijima, vladom i zakladama koji koriste moju umjetnost kao metodu obrazovanja i informiranja svojih zajednica o njihovoj vlastitoj moći.
Kakva je reakcija umjetničke zajednice na tvoj rad? Jesi li se suočila s nekim izazovima ili otporom?
Naravno, ali tko se u kojoj industriji nije suočio? Imala sam privilegiju raditi u drugim industrijama, u tehnologiji, marketingu, novinarstvu i izuzetno kratko kao vozač Ubera. Ne dobivam ocjenu od 1-5 zvjezdica svaki put kad nešto napravim, pa osjećam da je moja odabrana profesija ipak prilično blaga s prosuđivanjem.
Kako se nosiš s konceptom neuspjeha u svom radu, posebno kada se baviš projektima visokog rizika?
Svjesna sam da na svakoj razini mog profesionalnog napredovanja postajem nešto što nisam bila na početku, netko tko ima što za izgubiti. Kada sam počela u umjetnosti, nisam imala veze, reputaciju, obrazovanje ni povijest. Trudim se zadržati tu slobodu i sjetiti se da je sve što sam dobila malo u usporedbi s mojom dugoročnom vizijom. Seth Godin kaže da je tajna boljeg donošenja odluka ne gomilati svoje žetone. Što duže držimo nešto što nam ne služi, to se više emocionalno vežemo za žetone, za identitet, za status. Čim shvatimo da smo ono što imamo zaradili da nastavimo igrati, a ne gomilati, ponovno postaje zabavno.
Što te potiče da nastaviš pomjerati granice kako umjetnost može biti doživljena ili shvaćena?
Volim biti poticajna i utjecati na ljude. Mislim da to dolazi iz godina bavljenja sportom. Također znam da je ponekad najbolji način da se potakneš zadržavanje u jednom području ili ideji kroz duže vrijeme. Ostati uz nešto, negdje, s nekim kroz neugodne dijelove može stvoriti više prostora nego kretanje dalje.
Koji bi savjet dala mladim umjetnicima koji žele istraživati sjecište umjetnosti i tehnologije u svom radu?
Pokret Fluxus težio je eliminaciji umjetnosti čineći je nerazlučivom od života. Tehnologija je na sličnom putu, utkana u sve što dodirnemo i mnogo toga što nikada ne činimo. Usredotoči se prvo na ono što želiš postići i stvoriti, a ne na utjecaj koji ti to kasnije može donijeti.
Fotografije: Privatna arhiva
