/Piše: Anamarija Virant/
Mislite li za sebe da ste na godišnjem bolji čovjek?
Koliko vremena je potrebno da se resetiramo?
Za one sretnike koji duže vremenske periode provode na moru, ili bilo kojoj lokaciji, opuštanje dolazi u etapama. Od godišnjeg su, pričam i u svoje ime, očekivanja uvijek visoka. Treba se odmoriti, resetirati, zabaviti, družiti, a opet ne planirati. Godišnji je oduvijek, tako smo i naučeni, onaj dio godine koji se čeka, za koji se sve isplati. To što je sasvim normalno da nekad ne ispuni očekivanja, uopće nije važno.
Ali na stranu kako on izgleda, njegov glavni cilj ipak bi trebao biti da se napokon dobro odmorimo. Jer kad smo odmorni smo opušteni i neopterećeni, a kad je tako, onda smo i ugodnije osobe.
Odgovor je očigledan, kad nema stresa i obaveza sve je lakše. Dani su ispunjeni trenutcima uživanja, puno dugih dana, a i svaki skok u more ipak nešto napravi za glavu i mir. Baš zbog toga što imam puno vremena za filozofiranje i razmišljanje, svake godine dođem do nekog zaključka s kojim onda ponosno dođem u Zagreb, jer kao sad ću to promijeniti pa se onda većinom ne dogodi baš ništa. Do iduće godine naravno.
Tako ove godine razmišljam da nam je živčani sustav toliko opterećen svime (pogotovo ako živimo u gradu) da nam treba tjedan dana da se “dobijemo”, drugi tjedan smo skroz opušteni i onda treći već ne razmišljamo koji je dan. Bolji smo ljudi, iako se i tu uvuče pokoja nervoza. Zapravo skužim koliko sam fizički aktivnija, a manje umorna. Možda nismo ipak bolji ljudi nego smo napokon izvan stanja konstantne hitnosti i takav način života zapravo uopće nije dugoročno održiv.
Dani koje ne možemo rekreirati
Nema do dana bez plana, a nekad se stresem na samu pomisao od toga. Volim znati da me nešto u danu čeka, neki plan. Iako ovdje dani zapravo jesu puni planova i druženja, ipak mi je manje važno ako se i ne dogodi baš ništa. A što sam duže ovdje to me manje zanima što se oko mene događa i što ću taj dan zapravo raditi.
Taj dan nemoguće je rekreirati u Zagrebu, čak ni kad, u teoriji, imamo sve uvjete za to. Uvijek je prekratko i u pozadini je ono što nas čeka. I to nema veze s time koliko (ne)volimo svoj posao.
O čemu ovisi kako se osjećamo i u kakvom nam je stanju živčani sustav? Kako možemo znati jesmo li izregulirani i zašto to kod kuće uglavnom nismo do kraja?
Malo sam istraživala, jer naravno postoji studija baš za sve, pa sam tako izvukla podatke da su ljudi u prosjeku sretniji na godišnjem odmoru, ali i da optimalno trajanje godišnjeg odmora iznosi sedam do deset dana. A navadno, najveće benefite i opuštenost osjetimo sedmi ili osmi dan godišnjeg odmora. Osim toga, izračunali su i da pretjerano dugi godišnji (a to je, prema ovoj studiji) sve iznad deset dana može imati i negativne učinke kao što su teži povratak u rutinu, nagomilane radne obaveze i osjećaj neproduktivnosti za vrijeme tako dugačkog godišnjeg odmora. Složit ćemo se da se ne slažemo, ali stvarno, koliko dana nam je dovoljno, premalo ili previše da dosegnemo svoje optimalno stanje?
Stres ne nestaje uvijek s godišnjim
Pred kraj godišnjeg odmora smo ili skroz opušteni ili već lagano nervozni od svega što nas očekuje. Možda nam je već i dosta (teško), ali vjerujem da o stresu svakodnevnog života ovisi koliko ćemo se resetirani vratiti s godišnjeg i koliko dugo će ta odmorenost trajati.
Nema tog godišnjeg koji će ispuniti svoju svrhu ako su nam dani prestresni i ako teško dolazimo do zraka čim se vratimo u rutinu.
Fotografije: Pinterest
