/Piše: Anamarija Virant/
Po količini tekstova koji su proizašli na temelju boravka tri tjedna u malom mjestu, čini se da je bilo inspirativno. Je. Ali i s određenim spoznajama i pitanjima.
Pusti ja ću fenomen
Postoji nešto u tome da će se mama pobrinuti za sve, a rekli bi, tako i treba biti. Ona uvijek nasmijana, vidno umorna, ali “ništa joj nije teško” mama. Ona koja nosi cijelu familiju na leđima, koja joj zapravo i ne pokazuje (barem ne riječima i djelima?) da ju cijeni. Ona o kojoj se priča tek kad je više nema, ako nekim čudom ode prva, jer najčešće se to ni ne dogodi. Ona stoji dok i zadnjem nešto ne treba. Ona kuha, pere, brine, podsjeća, tješi, stavlja pod tepih, ne žali se osim najbližim prijateljicama sa sličnim pričama. Znamo taj tip majke, imamo ju, vrlo vjerojatno i u obitelji, a toga smo svjesni tek kad i sami dobijemo dijete, ako ikad.
Iako svjesna očekivanja od žene i mame na ovim prostorima, u bližem okruženju čini se da su neke stvari ipak ostale u prošlosti. Iako se priča sve više, podiže se svijest i uloge se polako (vrlo polako) izjednačavaju, nije sve kako se čini.
Mater. Znate točno na što mislim. Žena koju zna cijelo mjesto, toplog, blagog lica koja je poznata po tome što je sve prošla i stoički izdržala tijekom svog života. Ili bolje rečeno, što još izdržava. Tu i tamo se, kroz priču, jer svi sve znaju, i spominje što je sve prošla, kroz smijeh naravno.
Generacija koja čeka, gleda i uči
Ali, ono na što sam, u očito preneopuštenom mozgu ove godine izanalizirala, je da to nisu tamo neke generacije iza nas koje “nisu znale bolje”. A ne ne, jako je daleko od toga. Zapravo sam u količini vremena provedenog s lokalnim ljudima, shvatila nešto, stvari se ne mijenjaju baš puno, a dokazivanje kroz to koliko netko može istrpjeti, istolerirati je itekako prisutno i sad, u ovom trenutku u 2026. godini i čini se da da će tako ostati još neko duže vrijeme.
Nije stvar u brizi. Nije stvar ni u žrtvovanju koje, za mene oduvijek ima neku pozitivnu konotaciju, što je gotovo sigurno krivo. Stvar je u prihvaćanju i nasljeđivanju uloga koje kao da su otporne na vrijeme.
Vjerujem da je stvar i u tome da sam ovaj put ja izoštrila osjetila iz nekog razloga i svjesnije primjećivati stvari oko sebe jer sam se nekako našla u tome svemu, kao da sam postala dio lokalnog života. I da se razumijemo, ja pričam o mjestu, a i ljudima koje volim.
Situacija je sljedeća: Žene i djeca. To je to, to je sve. One koje nose, natrpavaju, brinu o hrani, aktivnostima, plaži, ručku, odmoru nakon (ne svom), aktivnostima poslije, sve dok se čuju “šale” s druge strane o hihi haha ženama kojih se treba samo riješiti, pobjeći i tako ukrug. Sve za vrijeme dok ta ista mater/žena brine o svim stvarima bez kojih nitko ne može preživjeti.
Ali mogli bi da baš žele, ili?
Vrijeme koje stoji, ne ide nigdje
Negdje u trenutku kad su stvari postale toliko očite da nisam mogla prestati razmišljati o njima, shvatila sam da mi tema poprilično okupira mozak, ali i aktivnosti toga dana. Shvatila sam da sam tamo provela tjedan dana, moje primjećivanje bi ostalo na razini površnosti i iskreno ne bih osvijestila koliko su neke stvari pa recimo, zanimljive. U nedostatku prihvatljivije riječi.
U stvarnom vremenu gledati sve one stvari za koje se i danas govori da su glupost, dok su suptilno, ali i ne tako suptilno, prisutne u svakoj pori, postane lagano okupirajuće. Vrijeme prolazi, stvari se mijenjaju, druge generacije dolaze, ali mijenjaju li se baš toliko? Ili uopće?
Ovo nema konkretne veze s Dalmacijom, nadam se da ne trebam stavljati tako jasan disclaimer na ovo. Ovo je tekst o spoznaji koja se dogodila baš tamo, gledajući live neke stvari za koje sam naivno mislila da su ostale u životima naših baka (iako srećom, ne moje, koja ni tad nije bila ta koja šuti i trpi). Ovo je priča o 2026. godini, u kojoj se stvari i ne mijenjaju baš toliko koliko mislimo.
Ponekad se pitam koliko je žensko “pusti ja ću” ili “ma ja to bolje” stvarna potreba ili smo stvarno toliko naučene da je tako lakše nego očekivati drugačije. Dokle god moja stvarnost, srećom, nije slična onoj koju sam osvijestila, pogrešno bi bilo reći da se i sama nisam susrela s nerealnim očekivanjima od društva, samo jer sam sad majka. Mater. Jedna je mama, a možda bi stvarno bilo osvježavajuće kad bi se cijelo društvo počelo tako i ponašati. Ne samo za one rijetke sretnice koje su se “dobro udale”.
Fotografije: Pinterest
