/Piše: Anamarija Virant/
Mislim da je jedna od najfrustrirajućijih stvari na svijetu biti ambiciozan, a lijen. Imati snove, ali ne djelovati prema njima. Ili ona najgora opcija, stalno konzumirati sadržaj koji daje osjećaj da nešto radiš. I onda te ideje samo stoje, pacaju se u frustraciji.
Što više konzumiramo, manje djelujemo
Sve češće razmišljam o tome koliko sam osjećaj da o nečemu istražujemo, znamo i dijelimo svoja mišljenja ne znači da nešto stvarno i radimo. Iako, koliko god se čini ludo, uvjeravamo se u drugačije. Samo spremanje recepata ne znači da kuhamo. Kupovanje knjiga ne znači da čitamo, a čitanje o top pet navika za produktivnije jutri i dan ne znači da smo se stvarno probudili ranije i pratili te korake.
Konzumacija sadržaja ne znači da nešto stvarno radimo, znači samo da znamo jako dobro “ubiti” vrijeme. I da smo to normalizirali. Jako opravdan način ne rađenja ničega je praviti se da stalno radimo nešto jako bitno, a ako smo i svjesni da to nije baš tako, onda je to “danas tako”.
Što vi volite i radite?
Kažu da ako ste zaboravili što stvarno volite radite, samo se trebate vratiti svojim interesima u djetinjstvu. Što ste tada voljeli, a zaboravili? Zvuči jako slatko i jednostavno. Ali činjenica je da naš sadašnji mozak opterećen s nevjerojatnim brojem informacija i sugestija što bismo trebali raditi i što bi nam se trebalo sviđati. Ovaj trend, onaj trend, clean girl, viralni trend. I što smo stariji, postajemo svjesniji da ništa od toga nije stvarno, ali teško se skroz iščistiti od utjecaja kojima smo izloženi svaki dan.
U svojoj suštini “lazy ambitious” kao da opisuje ovo vrijeme s previše opcija gdje sve možemo naći i pročitati. Djelovanje je ipak više old school i ne može se naći još jedan članak, još jedna opcija ili nešto slično za skratiti put. Zamislite vrijeme (kao da smo 2455., ali gdje nije postojao tutorial za sve), gdje ljudi nisu znali točno što napraviti, ali su svejedno to radili. Danas možemo pronaći bezbroj mišljenja o nekoj temi. Bilo da se radi o iskustvima, ili samo “naklapanju” u kameru. Možemo pronaći knjigu, film, video, dokumentarac za apsolutno sve što nas zanima i svejedno će nam se činiti da nam nedostaje još jedan korak prije nego krenemo.
Paradoks previše opcija
Što više istražujem ovakve teme, sve sam sigurnija da previše izbora i nije najbolja opcija za ljudski mozak. Ovisi kako se tko nosi s pritiskom i koliko je neodlučan, rezultati variraju, ali teško je ne misliti da je iza ugla nešto bolje – posao, partner ili prilika. Nismo ni svjesni s koliko opcija zapravo živimo u gotovo svakom aspektu života. Možemo birati gotovo sve. S jedne strane, opcije nam omogućuju slobodu, fleksibilnost i mogućnost donošenja odluka koje odgovaraju našim potrebama. Ali, s druge strane, može nas tjerati da dodatno istražujemo, analiziramo i zapravo nikad ne napravimo osnovno. Djelujemo.
Fotografije: Pinterest
