/Piše: Anamarija Virant/
Sve što prije nije uopće imalo naziv, danas je globalna pošast i svi se s time mogu poistovjetiti. Imamo li potrebu dodavati si etikete i dijagnoze?
Svijest i/ili pretjerivanje
Kad smo mi odrastali, sjećam se, nije bilo baš previše naziva za bilo što drugačije. Negativna strana toga je da su često djeca s poteškoćama u učenju bila nepravedno okarakterizirana kao lijena, netalentirana i “neće biti nešto previše od njih”. I tako smo živjelo, nepravedno i često je sve ovisilo o brizi roditelja i njihovoj želji da im se pomogne, koji nisu bili u većini.
Moje konzumiranje TikToka koje se dogodilo poprilično kasno početkom 2025. (da se barem nije ni dogodilo jer zaraznost te aplikacije bi trebalo proučavati) me natjeralo da shvatim da za baš svaki problem postoje još tisuće ljudi koji ga dijele. Čak i kad se čini da je taj problem toliko nišan da nema šanse da bi ga itko uopće mogao razumjeti.
I tako se počela razvijati svijest o određenim stanjima ili situacijama s kojima se ljudi nose. Onda su se pojavili razno razni testovi; neki legitimni i stručni, drugi baš i ne. Nakon toga, logično, slijedilo je more stručnjaka koji su svojim znanjem također nudili pomoć napokon pronađenim ljudima.
“Onda smo sad tu gdje jesmo, u 2026. Godini, kad ljudi naveliko koriste riječi iz terapije u svakodnevici, postavljaju dijagnoze, a čini se i da je svaka druga osoba toksični narcis. Je li toksično pitati jesmo li pretjerali?”
Rješenje svih naših problema?
Nekako je postalo normalno stavit na nešto etiketu, po mogućnosti samodijagnosticiraju jer nam se svi simptomi poklapaju s karuselom koji smo u 1 ujutro vidjeli na Instagramu. Aha! Pa sigurno je to i na taj način si objasnimo 1346876 obrazaca koje imamo kroz život i na taj način smo se riješili onog osjećaja vlastite odgovornosti.
Life Coachovi su posvuda a za samo 199 eura možete kupiti životnu mudrost i sve alate za život. Isplativa investicija. Postoji publika za sve, ali čini se da danas sva rješenja pa čak i društvo plaćamo, barem nam se tako pokušava reći.
Individualizam kojem nema kraja
Lijepo je živjeti u vremenima ili još točnije na kutku Zemlje na kojem imamo tu privilegiju baviti se sobom do te mjere da nam to često zaokuplja život. Jer, realni budimo, to je privilegija koju si veći dio svijeta ne može priuštiti. Ni vremenski i financijski.
Pa tako znamo koji smo stil privrženosti, koji tip osobnosti prema više različitih testova i što nas trigerira. Štitimo svoj mir, križamo ljude i pravimo se da je to sve vrijedno “mira” kojeg dobijemo. Dobar je osjećaj naći razlog, dobiti etiketu i objasniti si zašto nam se određene stvari događaju, ali dokle to ide?
Na kraju svega, jesu li nam sve te poluprovjerene informacije toliko važne? Kao da smo zaboravili da se pravi život ipak nalazi vani, sa stvarnim , nesavršenim ljudima koji nas mogu i naljutiti, ali barem ne moramo ispuniti upitnik od desert stranica da bismo dobili odgovor koji nam je toliko važan.
Fotografije: Pinterest
