Dok vrijeme curi, ili smo barem navikli tako misliti – ponekad, iako sve ide “po planu” bude nam svega dosta. Kao da se dogodi da nam je odjednom svega previše.
Tempo koji nas može zavarati
Informacije, podražaji i mogućnosti su stalno na dohvat ruke i mogli bi očekivati da smo sretniji i ispunjeniji nego ikad prije. Ali, stvarnost često pokazuje drugačije: suočavamo se s „sindromom prezasićenosti“ koji nas ostavlja praznima, demotiviranima i udaljenima od onoga što nam je nekad donosilo radost. Često nas to vodi u apatiju i ne razumijemo zašto nam se odjednom ništa ne veseli i baš nas briga za neki veliki cilj. Umjesto ispunjenosti, mnogi ljudi danas osjećaju pritisak i iscrpljenost. Teško je točno reći što nas točno odvaja od osjećaja ispunjenosti i vodi nas nas u zamor i zbunjenost.
Kako Psychology today pojašnjava – ljudi su postali skloni „efektu zamora od izbora“. Previše opcija i stalna izloženost novim stimulansima stvaraju anksioznost, koja s vremenom pretvara i najdraže aktivnosti u opterećenje. Kad imamo osjećaj da stalno nešto moramo, više nam se ništa baš pretjerano neda. Navode da smo evolucijski skloniji traženju novog, ali u svijetu gdje je to „novo“ prisutno u svakom trenutku, nije teško postati preopterećen do te mjere da se gubi fokus na ono bitno. „Kada smo stalno u poziciji da biramo između niza opcija, naši mozgovi iscrpljuju se brže. To dovodi do unutarnjeg konflikta i osjećaja da nas ništa više ne ispunjava.“
Gubitak entuzijazma
Puno ljudi koji su strastveni u svom poslu i puno mu daju suočavaju se s nevidljivim zasićenjem – stanjem kada gube strast za poslom koji su nekada obožavali. Ovaj osjećaj nije nužno rezultat preopterećenosti projektima ili obavezama, već često dolazi iz stalnog izlaganja društvenim mrežama, online trendovima i pritisku da uvijek budu u korak s aktualnim događanjima. Svaki novi trend može donijeti kratkotrajno uzbuđenje, no ubrzo ostavlja dojam praznine, a unutarnji motiv gubi na snazi jer posao više ne izvire iz osobne inspiracije, već iz potrebe za prilagodbom vanjskim očekivanjima.
Ako ovo uspijemo, rezultati mogu biti transformativni. Kada odbacimo vanjske pritiske i fokusiramo se na ono što zaista volimo, naš entuzijazam i kreativnost se obnavljaju. Posao prestaje biti samo zadatak i ponovno postaje izraz autentičnosti, svježine i stvarnog uživanja.
Iscrpljujući konstantni zahtjevi
U istraživanjima o utjecaju digitalne povezanosti na ljudski mozak, jedno se pitanje stalno nameće – koliko su granice zamagljene između stvarnog i virtualnog svijeta? Profesor Mark Cushing sa Stanforda opisuje „sindrom neprekidne povezanosti“ kao osjećaj obaveze da budemo dostupni i uključeni stalno. Prema njemu, mnogima je teško prepoznati trenutke kada su prešli tu granicu. Većina ljudi, tvrdi Cushing, više i ne zna kako izgleda stvarno opuštanje jer je njihov dan ispunjen beskonačnim nizom aktivnosti koje uključuju posao, društvene mreže i obaveze koje nikada ne prestaju. „To stvara stanje konstantne pripravnosti i odvodi nas sve dalje od osobnog mira i radosti.“ I više ne znamo biti sami i jednostavno, na miru. A od tolike buke oko nas – teško je čuti što nam je stvarno važno.
Navikla sam se truditi sve više, obavljati što više zadataka u što kraćem vremenu, i s vremenom sam potpuno izgubila osjećaj kada je dan stvarno gotov.“ Pronašla je izlaz u smanjenju svojih obaveza i u uvođenju kratkih pauza – malih rituala koji joj vraćaju osjećaj kontrole. „Ponekad bih samo sjedila i promatrala prirodu. Te minute su postale moj lijek. Pronašla sam spokoj u njima, nešto što nisam osjećala godinama.“
Izbori koji vraćaju ravnotežu
Rješenje prezasićenosti nije u potpunom odvajanju od svijeta, nego u redefiniranju odnosa s njim. Psiholozi preporučuju praksu „senzornog postiranja“ – svjesnog ograničavanja stimulansa kako bi mozak imao vremena da procesuira ono što je već „probavio“. Tehnike kao što su digitalni detoks, mindful prisutnost ili jednostavno provođenje više vremena u prirodi pokazuju se iznimno korisnima. Andrea Jurić objašnjava kako samo pola sata dnevno u prirodi može pomoći u vraćanju osjećaja motivacije jer nas izlaže prirodnim stimulansima i smanjuje razinu stresa. „Naši mozgovi nisu dizajnirani za stalno procesuiranje informacija – potrebno nam je vrijeme da bismo uživali u onome što smo doživjeli.“
Usuditi se reći ‘ne’
Održati motivaciju u svijetu koji stalno nemilosrdno gura prema naprijed možda zvuči teško, ali tajna leži u pronalaženju jednostavnosti. Pravi izazov nije održati tempo, već ostati prisutan i povezan s vlastitim željama u tom trenutku. Male odluke kao što su digitalni detox, izbor ljudi i aktivnosti koje nas inspiriraju. Pokušaj smanjivanja vanjske buke može nam pomoći da se malo rasteretimo i ponovno se usredotočimo na ono bitno.
Ključno pitanje za razmisliti je zašto radimo to što radimo? Kada izgubimo dodir s vlastitim razlozima i vrijednostima, naša strast često počinje slabiti.
Fotografije: Pinterest