PROČITAJ

Kolumna: Kada dođe do prezasićenosti

04. stu
a psychology

Dok vrijeme curi, ili smo barem navikli tako misliti – ponekad, iako sve ide “po planu” bude nam svega dosta. Kao da se dogodi da nam je odjednom svega previše. 

Tempo koji nas može zavarati

Informacije, podražaji i mogućnosti su stalno na dohvat ruke i mogli bi očekivati da smo sretniji i ispunjeniji nego ikad prije. Ali, stvarnost često pokazuje drugačije: suočavamo se s „sindromom prezasićenosti“ koji nas ostavlja praznima, demotiviranima i udaljenima od onoga što nam je nekad donosilo radost. Često nas to vodi u apatiju i ne razumijemo zašto nam se odjednom ništa ne veseli i baš nas briga za neki veliki cilj. Umjesto ispunjenosti, mnogi ljudi danas osjećaju pritisak i iscrpljenost. Teško je točno reći što nas točno odvaja od osjećaja ispunjenosti i vodi nas nas u zamor i zbunjenost. 

Kako Psychology today pojašnjava – ljudi su postali skloni „efektu zamora od izbora“. Previše opcija i stalna izloženost novim stimulansima stvaraju anksioznost, koja s vremenom pretvara i najdraže aktivnosti u opterećenje. Kad imamo osjećaj da stalno nešto moramo, više nam se ništa baš pretjerano neda. Navode da smo evolucijski skloniji traženju novog, ali u svijetu gdje je to „novo“ prisutno u svakom trenutku, nije teško postati preopterećen do te mjere da se gubi fokus na ono bitno. „Kada smo stalno u poziciji da biramo između niza opcija, naši mozgovi iscrpljuju se brže. To dovodi do unutarnjeg konflikta i osjećaja da nas ništa više ne ispunjava.“



Gubitak entuzijazma

Puno ljudi koji su strastveni u svom poslu i puno mu daju  suočavaju se s nevidljivim zasićenjem – stanjem kada gube strast za poslom koji su nekada obožavali. Ovaj osjećaj nije nužno rezultat preopterećenosti projektima ili obavezama, već često dolazi iz stalnog izlaganja društvenim mrežama, online trendovima i pritisku da uvijek budu u korak s aktualnim događanjima. Svaki novi trend može donijeti kratkotrajno uzbuđenje, no ubrzo ostavlja dojam praznine, a unutarnji motiv gubi na snazi jer posao više ne izvire iz osobne inspiracije, već iz potrebe za prilagodbom vanjskim očekivanjima.



Kako se vratiti kreativnosti i uživanju u onome što radimo? Prvi korak prema povratku jest smanjiti vrijeme na društvenim mrežama i stvoriti zdrave granice prema digitalnim distrakcijama. Umjesto da se stalno oslanjamo na vanjske zahtjeve, važno je ponovno se povezati s onim što nas inspirira, zbog čega smo počeli i, ako je moguće, odbijati projekte koji nas previše umaraju i opterećuju. Reći „ne“ stvarima koje troše našu energiju. S tim možemo početi kad se vraćamo jednostavnosti – prepuštanje idejama koje možda nisu uvijek popularne, ali koje odražavaju naše osobne vrijednosti i želje.

Ako ovo uspijemo, rezultati mogu biti transformativni. Kada odbacimo vanjske pritiske i fokusiramo se na ono što zaista volimo, naš entuzijazam i kreativnost se obnavljaju. Posao prestaje biti samo zadatak i ponovno postaje izraz autentičnosti, svježine i stvarnog uživanja.

Iscrpljujući konstantni zahtjevi

U istraživanjima o utjecaju digitalne povezanosti na ljudski mozak, jedno se pitanje stalno nameće – koliko su granice zamagljene između stvarnog i virtualnog svijeta? Profesor Mark Cushing sa Stanforda opisuje „sindrom neprekidne povezanosti“ kao osjećaj obaveze da budemo dostupni i uključeni stalno. Prema njemu, mnogima je teško prepoznati trenutke kada su prešli tu granicu. Većina ljudi, tvrdi Cushing, više i ne zna kako izgleda stvarno opuštanje jer je njihov dan ispunjen beskonačnim nizom aktivnosti koje uključuju posao, društvene mreže i obaveze koje nikada ne prestaju. „To stvara stanje konstantne pripravnosti i odvodi nas sve dalje od osobnog mira i radosti.“ I više ne znamo biti sami i jednostavno, na miru. A od tolike buke oko nas – teško je čuti što nam je stvarno važno. 



Navikla sam se truditi sve više, obavljati što više zadataka u što kraćem vremenu, i s vremenom sam potpuno izgubila osjećaj kada je dan stvarno gotov.“ Pronašla je izlaz u smanjenju svojih obaveza i u uvođenju kratkih pauza – malih rituala koji joj vraćaju osjećaj kontrole. „Ponekad bih samo sjedila i promatrala prirodu. Te minute su postale moj lijek. Pronašla sam spokoj u njima, nešto što nisam osjećala godinama.“

Izbori koji vraćaju ravnotežu

Rješenje prezasićenosti nije u potpunom odvajanju od svijeta, nego u redefiniranju odnosa s njim. Psiholozi preporučuju praksu „senzornog postiranja“ – svjesnog ograničavanja stimulansa kako bi mozak imao vremena da procesuira ono što je već „probavio“. Tehnike kao što su digitalni detoks, mindful prisutnost ili jednostavno provođenje više vremena u prirodi pokazuju se iznimno korisnima. Andrea Jurić objašnjava kako samo pola sata dnevno u prirodi može pomoći u vraćanju osjećaja motivacije jer nas izlaže prirodnim stimulansima i smanjuje razinu stresa. „Naši mozgovi nisu dizajnirani za stalno procesuiranje informacija – potrebno nam je vrijeme da bismo uživali u onome što smo doživjeli.“

Usuditi se reći ‘ne’

Održati motivaciju u svijetu koji stalno nemilosrdno gura prema naprijed možda zvuči teško, ali tajna leži u pronalaženju jednostavnosti. Pravi izazov nije održati tempo, već ostati prisutan i povezan s vlastitim željama u tom trenutku. Male odluke kao što su digitalni detox, izbor ljudi i aktivnosti koje nas inspiriraju. Pokušaj smanjivanja vanjske buke može nam pomoći da se malo rasteretimo i ponovno se usredotočimo na ono bitno. 

Ključno pitanje za razmisliti je zašto radimo to što radimo? Kada izgubimo dodir s vlastitim razlozima i vrijednostima, naša strast često počinje slabiti. 


Fotografije: Pinterest

Teme