/Piše: Ana Zatezalo/
Martina je osvajačica brončane olimpijske medalje u taekwondo-u 2008. godine u Pekingu. To je ono na prvu. Na drugu ona je i mama 3 djece, ima bogatu profesionalnu karijeru, na doktoratu je, a nalazi vremena i za kreativne projekte.
Kako joj to sve uspijeva i je li u sportskoj disciplini tajna uspjeha ispričala nam je u ovom inspirativnom razgovoru. Od prvih treninga pa do toga što ju danas najviše zaokuplja. Istaknula je i kako joj je sport oduvijek prije svega bio velika ljubav, i da je to ono važno. Progovorila je o važnosti poticanja dvojne karijere kod sportaša, odnosno o njihovoj integraciji u društvo i tržište rada, što joj je i tema doktorata. Spominje i važnost fokusa i tajminga. Ako se dovoljno trudiš oko nečeg, zalažeš, daješ se u to 100%, ne razmišljaš o milijun drugih stvari, nego o toj jedinoj u tom trenutku, koju voliš, ti to onda definitivno i možeš ostvariti. Naravno, važan je i pravi trenutak. I u sportu i u životu.
Sport, ti – kako je sve počelo i do kuda te dovelo?
Počela sam u Taekwondo klubu Dubrava. Zašto taekwondo? Bio je klub u kvartu, a i moja obitelj je oduvijek bila u sportu. Kako sam krenula u školu, krenula sam i na treninge. Spontano se to razvijalo, a spontano se razvila i ta neka ljubav prema mom sportu. Gledajući brata, stolnotenisača, koji je jako brzo krenuo ostvarivati rezultate u svom sportu i koji je počeo trenirati 2x dnevno, i ja pojačala intenzitet. Uslijedila su natjecanja, rezultati, vidjelo se da bi tu nešto moglo biti. Tu sam se našla. Veliku ulogu tu igraju roditelji, a morala sam razviti i samodisciplinu jer raspored je otprilike ovakav: trening, škola, trening, doma u 21h. Nema vremena za prazan hod i u nekim fazama je sigurno bilo teško, ali nikada nije bilo upitno hoću li ići na trening. To je postao moj identitet. U srednjoj školi sam bila zrelija u smislu da sada znam što želim od tog sporta. Rano sam ušla u seniorsku reprezentaciju i krenula po natjecanjima. Znala sam što mi je prioritet i nije mi bilo toliko krivo što sam možda neke stvari propuštala.
Ustrajnošću, sve većim brojem treninga, zalaganjem, došla sam do momenta: „Aha, ja to mogu. Mogu biti odlična u ovome.“ To me guralo naprijed do stvarno tih nekih velikih uspjeha, i do onog najvećeg.
Martina Zubčić Dušak
Olimpijka
Koji su benefiti koje ti je donio sport?
Od te otpornosti na apsolutno sve, unutarnje snage koju ti daje, odlučnosti, stava da ako se ja dovoljno dajem u to, da jednostavno ne postoji to što ja ne mogu. S društvenog nekog aspekta i toga što mi je sport donio, imam prijatelje za cijeli život, ali i brojna putovanja, poznanstva iz cijeloga svijeta.
Da nije bilo sporta, ja sigurno ne bih bila to što jesam. Izgradio me kao osobu. Koliki je tu broj padova, poraza, ozljeda, a nakon toga – dižeš se i ideš dalje. Nema tu puno gubljenja vremena, nego je fokus na onome što mogu napraviti u tom trenutku. Sad to mogu prenijeti i na nešto drugo u životu. Fokus je na onome na što mogu utjecati, a ne na drugim stvarima.
U trenutku borbe, kad ti srce lupa sto na sat, tri su sekunde do kraja, vodiš jedan razlike - ti si sto posto fokusiran na to što ćeš u tom trenutku napraviti, konkretno koji udarac izvesti ili koju taktiku primijeniti. Tako ostaješ u trenutku i crpiš svoj maksimum, i ne misliš na sve druge moguće scenarije. To se svakako prenosi dalje u život.
Kako to da si po osvajanju olimpijske medalje, uz daljnji angažman profesionalne sportašice, nastavila svoje obrazovanje (redoviti studij, izlaženje na sve kolokvije, odličan uspjeh)? Za razliku od nekih drugih sportaša koji su isključivo u sportu, težila si tome da imaš sve, da se ostvariš na svim poljima?
Tu moram opet spomenuti ulogu roditelja koji su me poticali jer „škola, faks, kad kreneš, to se mora završiti“, a i brat i ja smo bili u sportovima koji nisu toliko financijski potkovani. Osvajanje olimpijske medalje ne znači da sam ja sada mirna do kraja života, a i pretpostavljalo se da ću se danas-sutra baviti nečim nevezanim za sport. Danas kad gledam na to, mogla sam možda malo popustiti jer evo, sve sam ispite u roku dala. Dok su cure na pripremama između treninga odmarale i spavale, ja sam vječito neku skriptu imala. Možda je na neki način tu moj sport počeo patiti. U to sam vrijeme imala i ozljedu koljena i to je bila neka prekretnica. Iako je možda i nemoguće dati maksimum na svim poljima u isto vrijeme, ja ću uvijek težiti tome pa što bude. Danas balansiram ulogu majke i doktoranda.
Profesionalni sportaš u najvišem stupnju formalnog obrazovanja? Kako si se, uz sve svoje uloge, odlučila i na upisivanje doktorata?
Iskreno, ne znam ni sama. Razmišljala sam o tome da bih htjela nešto više, a onda mi se pružila i prilika sufinanciranja za osvajače olimpijskih medalja, koju sam prihvatila. Manje se o tome priča, ali postoji i taj krug: olimpijci – doktori, što doktori medicine, što doktori znanosti.
Vratimo se još trenutak na sport, kakva ti je bila odluka o prestanku bavljenja profesionalnim sportom?
Iskreno, nisam se nikad onako službeno oprostila. Sve je išlo nekako svojim tokom. Kumovala je tu ozljeda koljena, a i promjena pravila za plasiranje na Olimpijske igre u Riju gdje se na kraju nisam uspjela plasirati. Budući da sam tu već bila završila faks, okrenula sam se poslovnoj karijeri i počela raditi. I dalje sam nastavila aktivno trenirati uz posao te su uslijedili još neki značajni uspjesi. Potom sam ostala i trudna – jedno, drugo, treće.
Mama si troje djece, kako to sad sve usklađuješ, sve izazove?
Shvatila sam da moram malo popustiti. Nakon svih godina kad je sve bilo kao po špagi, sad su okolnosti drugačije, ne može sve biti tip-top i to je skroz ok. Učim biti blaža prema sebi, pogotovo kad su djeca u pitanju, jer i o njima i od njih svakodnevno učim. Djeca su mi zbilja sve i želim im davati najbolju sebe.
Kako si doživjela prelazak iz svijeta sporta i adrenalina u svijet majčinstva koji je ipak po svojoj naravi drugačiji?
Mislim da nisam ni imala vremena razmišljati o tome jer se sve odvilo brzo. Ogromna je to promjena, ali stvari su isto intenzivne. Mislim da sam samo promijenila kolosijek.
A u svijet tržišta rada?
Inače i tema doktorata mi je vezana uz to – „Integracija vrhunskih sportaša u tržište rada“.
Kada sam došla na radno mjesto na kojem sam i danas (najprije Rimac Automobili d.o.o., a danas Project 3 Mobility d.o.o.), moj poslodavac je bio idealno mjesto za jednog sportaša jer je u to vrijeme bio start-up, a to je značilo moving 24h, što mi je odgovaralo. Poslodavci su danas svjesniji podrške zaposlenicima koji su istovremeno i vrhunski sportaši, izlaženja u susret kada su natjecanja, pripreme i sl. Pogotovo u ovo doba kada se velika većina radnih zadataka može obaviti remote. Iako, za pripreme za natjecanja sam godišnji odmor uzimala.
"Nakon svega što prođeš u sportu, podigne ti se prag tolerancije na stresne situacije na poslu, naučiš se bolje nositi s tim."
Ključ je u poticanju dvojne karijere?
Tako je. Kod sportaša se cijeli njegov identitet gradi oko sporta, a nikad ne možeš znati kada ti se može dogoditi neka ozljeda zbog čega više nećeš moći biti u vrhu. Zato je tu važna kombinacija obrazovanja sa sportom, a kasnije i rada paralelno sa sportom kako bi se nakon završetka sportske karijere osoba lakše integrirala u društvo i poslovni svijet. Također, za vrijeme neke ozljede gdje moraš mirovati, možeš raditi i na tom drugom polju. Meni se, na sreću, sve nekako poklopilo, nije bilo negativnih efekata te tranzicije i gubljenja identiteta, jer sam ga osim u sportu, gradila i u svom obrazovanju, i već započetoj poslovnoj karijeri, pa sam samo nastavila.
Važno je reći i to da kada sportaši ulaze na tržište rada, bez obzira što su ostvarili vrhunske sportske rezultate, oni kreću od 0, i to nije najlakše prihvatiti.
Odnos prema muškarcima i ženama u sportu i na poslu – kakva su tvoja iskustva?
Teže mi je malo bilo prihvatiti moj povratak s porodiljnog gdje je bio vidljiv profesionalni rast mog nekog kolege, odnosno nekog tko nije rodio. Činjenica je da ako sam odlučila imati djecu i doma sam, ne mogu baš napredovati na tom drugom polju, to je jednostavno tako, ali opet, mora se spomenuti. Inače nisam osjetila ništa diskriminirajuće. Čak mislim da mi je to što sam žena i majka prednost. U pitanju je velika snaga i iskustvo multitaskinga. Moguće je i doma i na poslu davati svojih 100% i uspijevati.
Spominješ rad sa psihologom?
Da, radila sam puno sa sportskim psihologom i to me izgradilo i kao osobu, ne samo kao sportaša. Sve teško je stvar perspektive, a „hladna glava“ u ključnim trenucima se uči.
Teorija da su sportaši, još od djetinjstva, stvarno drugačiji?
Slažem se. Cijeli tvoj identitet se gradi oko sporta, od najranijih dana. Mentalni sklop koji ti daje disciplina sporta svakako ti pomaže kasnije u problemima, izazovima koje život nosi.
Jesi li perfekcionist?
Nakon svega (uz smijeh) – mislim da nisam. Neke stvari radim samo da odradim, primjerice, čišćenje kuće.
U životu ne trebaš biti samo jak, trebaš znati i dodati svijetu malo boje. Nalaziš vremena i za kreativne projekte?
Pa mogla bih se nazvati kreativnom, da. Oduvijek sam voljela crtati, a danas i slikam. Čak mi je bila želja upisati arhitekturu. No nisam ju nažalost upisala jer nisam naišla na odobravanje usklađivanja aktivnih sportskih i studijskih obaveza na tom fakultetu. Na Ekonomskom fakultetu je priznat status vrhunskog sportaša, to mi je puno značilo (iako gotovo ništa od tih benefita nisam koristila) i tu sam se na kraju pronašla i ostvarila. Formalno obrazovanje je važno, ali nije presudno. Ako ti imaš neki talent, on će kad-tad izaći na vidjelo.
Poruka za mlade generacije? Je li sport ključ za nošenje s predvidivim i nepredvidivim?
Sigurno će pomoći, ali najprije bi bilo dobro da ti je sport ljubav. Bitno je imati nešto što te ispunjava i onda ti nikakvo odricanje oko toga neće biti problem, a sport te sigurno dodatno istrenira – ulažeš u smirenost i staloženost u svojoj budućnosti.
Misliš li da možemo imati sve, ali ne u isto vrijeme?
Strašno vjerujem u tajming. U taekwondo-u ti možeš napraviti sto udaraca, ali ako ne napraviš u pravo vrijeme, uzalud ti sve. Nekad je dovoljno napraviti i jedan udarac, ali u pravo vrijeme. Vjerujem da je tako i u životu.
Sport svima?
Definitivno. Čak i rekreativni, ne mora to uopće biti profesionalni. U medijima uopće nije dovoljno zastupljen rekreativni sport. Bitno je steći naviku odlaska na trening, a osjećaj nakon treninga je čudo. Naravno, važan je i djeci u formi igre. Za start je najbolja kombinacija gimnastike, atletike i borilačkog sporta za koordinaciju ruku, nogu i borbenosti, poput univerzalne sportske škole. Sport im omogućuje da se snađu u nekim novim situacijama, a i da imaju tu neku konstantu. Bez obzira na to što je bilo danas npr. u školi, ja imam svoj trening.
Kad sagledaš sve, koji je tvoj najveći uspjeh?
Možda još nisam došla do njega. Uvijek mislim da mogu nešto bolje, da se mogu još razvijati. Ali da ne ispadnem sada nezahvalna, moj najveći uspjeh su osvajanje olimpijske medalje i moja djeca, odnosno kada vidim jednog dana da su izrasli u pametne, sposobne, izgrađene ljude koji će ispisati neku svoju priču. Tek tada ću moći reći da sam uspjela.