PROČITAJ

Mjesta koja traju i entuzijasti iza njih

05. kol
a

/Piše: Anamarija Virant/

Dugo ljeto na Pelješcu, potaknulo me na razmišljanje zašto neka mjesta traju i zašto im se uvijek tako rado vraćamo? Ne samo vraćamo, nego postanu dio nas s blagom opsesijom prema njima. Nije stvar u “samo” u viziji i koliko ljudi dolazi, puno je više toga tu. 

Pelješac kao inspiracija za život

Kad dođemo na ljetovanje na Pelješac, u malo mjesto Viganj, već deset plus godina imamo tradiciju secirati svako mjesto, način rada, goste, ali, prije svega ljude koji su zaštitni dio mjesta. Iako se, kad pogledam unazad, malo toga promijenilo s obzirom na broj godina koje su prošle, jasno mi je da se stvari ipak mijenjaju, samo se nama tako ne čini. Nekako svake godine znaš točno što očekivati, tko će gdje šetati u kojem dijelu dana i s kime ćeš pričati o kojoj temi. I iskreno, malo što te iznenadi, a iz nekog razloga mi je postalo fascinantno. 

Fascinantno iz više razloga, a jedan od njih je par ljudi koji su od ovog mjesta uspjeli napraviti puno više od još jednog malog mjesta u Dalmaciji s prekrasnom prirodom i pomalo dosadnim sadržajem. Puno je faktora za to, a jedan od njih je vjetar kao sastavni dio mjesta koji je doveo surfere iz svih dijelova svijeta. Samim time, gosti su bitno drugačiji nego u drugim malim mjestima na moru, ali svejedno ni to nije dovoljno. Vjerujem da su to, kao uvijek, ljudi.

Zajednica je temelj života

U posljednje vrijeme, kad razmišljam o temama o kojima bih mogla pisati, što je poistovjetljivo ljudima i koja je to tema koja nam je važna, vraćam se na zajednicu. Način života koji smo u gradovima, pomalo, ali sigurno izgubili. Način života u kojem ćeš susjedi prebaciti ostatak ručka ili kolača, za koju znaš da će ti pričuvati djecu ako to trebaš ili samo pomoći pokupiti poštu. Banalno i zapravo ti ne treba, tako smo već naučiš živjeti. I imaš posao, obitelj, društveni život, umetni što je relevantno, ali nekako je drugačije. 

Što više razmišljam i proučavam ovakve i slične teme, postajem sve sigurnija u to da je zajednica temelj društva. Ona old school zajednica koja samo postoji. Bez napora, pretjeranih dogovora, ali znaš da je tu. 

Zašto se na neka mjesta vraćamo?

Zajednica je temelj čak i mjesta kojima je, u svojoj osnovi, cilj vrlo jednostavan. Ponuditi uslugu za koju ćeš dobiti novac. Što je više ljudi, to je više profita, barem bi tako trebalo biti. Ali, je li to baš tako? Mali disclaimer je da ne pokušavam biti stručnjak za vođenje ugostiteljskih objekata o čemu nemam baš nikakvog pojma, ali vjerujem da većina ljudi ima mjesto gdje kad dođu jednostavno su doma. A što stoji iza toga? Pa stoje ljudi.

 



Zapravo, jesmo li na godišnjem bolji ljudi s manjim očekivanjima ili neka mjesta stvarno imaju više duše u sebi? Odgovor je vjerojatno negdje u sredini.

Nema boljeg osjećaja doći negdje gdje se osjećaš kao doma, na trenutke, možda i više nego kad si stvarno doma. Jednostavno osjećaš nešto što nigdje drugdje ne možeš i vuče te vraćati se koliko god ima novih mjesta. To je nešto što se uz sav trud ne može prekopirati, jer nigdje drugdje ne postoji. 

Par entuzijastičnih ljudi, malo čak i ludih na van, s nekim idejama i pogledima koje većina ne može razumjeti, na kraju stvore nešto što daje nazad godinama i godinama. Svaki put mislim koliko se toga može naučiti iz jednog sporog dana na Pelješcu i kako je to nemoguće prenijeti na Zagreb. A zašto? Ne znam odgovor na to pitanje na to pitanje, ali vjerujem da je odgovor u zajednici, davanju i ne traženju stalno nečeg novog i boljeg, nego građenju i ljubavi prema onome što već imaš. 

Fotografije: RYS

Teme