Težnja za pripadanjem
Suvremeni zapadni čovjek postoji tek nešto više od sto godina. Puno toga se promijenilo, ali osnovne postavke u ljudskom mozgu su ostale iste. Dakle, to što sad imamo sve što imamo i postižemo sve što postižemo nije promijenilo neke od osnovnih bioloških postavki ljudskog mozga. A to su osnovne biološke potrebe. Naravno tu su potreba za hranom, mjestom za život, ali osim tih baš bazičnih potreba, tu je i želja za pripadanjem. Koliko god smo otuđeniji, više orijentirani na osobno ostvarenje i ne ovisimo toliko zajednici za preživljavanjem, toliko se naša ljudska potreba za pripadanjem nije promijenila. Više nam ne treba pleme da bi preživjeli, ali to ne znači da nam ne treba pleme da bi preživjeli.
Svi, ali baš svi želimo biti prepoznati, barem u našem najužem krugu. To je znanstveno dokazana činjenica. I to se neće promijeniti dok ljudska vrsta postoji. S druge strane, zbog svih platformi, izloženosti sadržajima, fast fashion lancima odjeće – često se čini da smo se svi ukalupili i samo želimo biti različiti, malo drugačiji. Riječ autentičnost jedna je od najspominjanijih riječi. Pa tako često čujemo “Samo ako smo autentični možemo…” “Nema puno autentičnih ljudi, kako biti jedan od njih…” I slične izjave. I uz tu želju da se istaknemo – postoji i velika potreba da pripadamo.
Psiholog Milan Damjanić često priča i hiper individualnosti i potrebnom za budemo drugačiji te koliko to nije zdravo ni poželjno za nas kao ljudska bića:
“U današnje vrijeme učimo da smo svi jako posebni, da su naše potrebe posebne, da nas nitko ne razumije. Baš smo mi drugačiji i baš se samo mi nalazimo u takvoj situaciji. A istina je zapravo da je ljudsko iskustvo poprilično univerzalno. Koliko god smo različiti, toliko imamo i slične probleme, slične dileme i želje. Ali, zapravo, nama je u interesu povezati se s ljudima, naći zajedničke točke jer ih sigurno imamo i vidjeti kako si možemo međusobno pomoći.”
Milan Damjanić
Psihoterapeut
Kada nas želja za pripadanjem počinje ograničavati
Ipak, trenutno su više nego ikad prisutne razne subkulture. Iako smo daleko od vremena kad su postojali punkeri i šminkeri – i kad je pripadnost nekoj grupi bila odmah vidljiva, mi pripadnost skupinama živimo na jedan skroz drugačiji način. Možda i nesvjesni.
Nama trendove diktiraju društvene mreže. I koliko god mislimo da “smo mi drugačiji” i da to sigurno nikako ne utječe na nas – vjerojatno smo daleko od istine.
Počevši od izražavanja mišljenja – ako postoji nešto što podržavamo ili ne, i ako se pokrene trend postavljanja toga – osjetit ćemo potrebu to i pokazati. Jako je jednostavno pomoću dva, tri klika svrstati se u određenu skupinu. Zato jer želimo pripadati. To nam je u prirodi i to je jedna od naših temeljnih potreba.
I danas kad je toliko toga s čime možemo, želimo i možda trebamo poistovjetiti raste taj pritisak da se moramo svrstati u određenu skupinu.
Na jednom jako light primjeru, da ne navodim ove očite; u zadnje vrijeme sam često pročitala ili svjedočila rečenici “jedva čekam da opet bude u trendu…”.Jer jasno znamo što je u trendu. Vrišti sa svim strana. Jasno je kakve se traperice nose, jasno je koju stranu moramo izabrati u društvenim temama. Jer ako to ne napravimo znači da smo onda sigurno suprotno.
Nikad više podjela ili?
Još jedna jako često spominjana rečenica – “Nikad nije bilo više podjela.” I se stvarno tako čini, nismo živjeli u drugom vremenu i ne znamo kako je zapravo bilo ranije. Ono što je definitivno drugačije – nikad više platformi za iskazati svoje mišljenje i prikloniti se određenom mišljenju.
Postoji veliki dualitet u našim željama i objektivnim potrebama i kad, osim regularnih, vodimo i online živote, teško je razumjeti želimo li biti različiti ili želimo biti isti kao svi ostali.