U nekoliko navrata smo pisali o tome kako se trendovi mijenjaju, a zahtjevi postaju sve veći, ljudi kolektivno postaju umorniji.
Sve ili neuspjeh?
Ljetno vrijeme je, čini se, najbolje vrijeme kad se uvijek može brže bolje i više. S neprestanim pogledom u tuđe živote, čini se da, gdje god se nalazimo, nešto propuštamo. I iako si je u teoriji, lako izracionalizirati zašto to nema baš nikakvog smisla, ponekad je teško odvojiti ono što vidimo od realnosti i uspoređivanja.
I možda baš zato, nakon godina takvog života i praćenja, dolazi do laganog preokreta, što na društvenim mrežama, što u stvarnom životu, barem se tako čini.
Kad je manje zapravo više
Dovoljno je pratiti nekoliko profila da se primijeti promjena tona. Umjesto snimki iz pet gradova u sedam dana, sve češće se pojavljuju videi ljudi koji objašnjavaju zašto su otkazali putovanje, zašto tjedan provode kod kuće ili zašto su prestali pratiti račune koji im pokvare raspoloženje. Riječ je o pomaku koji se naziva JOMO, radost zbog onoga što se propušta, kao svojevrstan odgovor na FOMO koji nas je čitavo desetljeće tjerao da budemo svugdje odjednom.
Zanimljivo je da taj pomak najviše potiče upravo generacija koja je odrasla online. Oni koji su najduže bili izloženi neprekidnom scrollanju sada više ne mogu i ne žele pratiti nerealne standarde. Ne zato što ih više ne zanima svijet, nego zato što su, čini se, prvi shvatili koliko taj svijet zna biti iscrpljujuć i nerealan.
Anti hual umjesto haul videa
Slična se stvar dogodila i s potrošnjom. Godinama su haul videi, oni u kojima netko otvara desetke vrećica iz omiljenih trgovina, bili jedan od najgledanijih formata na društvenim mrežama. Sad se sve češće pojavljuje suprotnost, videi u kojima ljudi pokazuju kako i dalje nose jaknu staru pet godina, kako popravljaju umjesto da kupuju novo ili jednostavno priznaju da im većina onoga što su kupili pod utjecajem influencera nikad nije ni zatrebala.Ovaj pomak je malen, i zapravo jedva primjetan, ali nešto se događa i to se vidi.
Taj se trend na internetu prozvao underconsumption core i pojavio se na TikToku u ljeto 2024. godine. Dobar primjer je Rosie Albrecht, poznatija kao @circesporkroast, čiji videi imaju gotovo pet milijuna lajkova. U njima obilazi dolar shopove i naglas se pita treba li joj uopće ono što drži u ruci, umjesto da, kao većina influencera, jednostavno kaže “kupite ovo”. Taj se otpor rodio dijelom iz nužde (poskupljenja i inflacija nisu ostavili puno prostora za spontanu kupnju), a dijelom iz umora od trendova poput ludila oko Stanley čaša, kad se za jednu bocu vode stajalo u redu satima, ili takozvanog Alix Earle efekta, nazvanog po influencerici čiji je jedan video o ulju za kosu bio dovoljan da proizvod nestane iz prodaje. Pojam deinfluencing postao je toliko čest da su ga pokupili i mediji izvan interneta, pišući o generaciji koja je odlučila da joj više ne treba potvrda kroz kupovinu.
U praksi to znači da netko cijelu godinu ne kupuje ništa osim najnužnijeg, izazov poznat kao no buy year. Tiktokerica Rebecca Sowden je početkom 2025. objavila detaljna pravila svog izazova, u videu kaže doslovno: "Nema novih cipela, osim ako ne istrošim par koji već imam do te mjere da ga moram zamijeniti." Elysia Berman je krenula sličnim putem, ali s konkretnim ciljem, otplatiti kredit za auto do kraja godine. Obje o tome pišu javno, ne kao o odricanju nego kao o olakšanju.
Soft life, ali polako
U ovom tekstu, koristim puno izraza koji su nastali “internet” generacijom, baš da pokažem koliko smo daleko otišli. Pa, idemo dalje.
Osim JOMO a i otpora prema pretjeranoj potrošnji, sve se više spominje i takozvani soft life. Pojam potječe iz nigerijske influencerske zajednice, gdje se koristio da opiše život bez stalnog dokazivanja, s dovoljno odmora i mira. Tek je kasnije, dolaskom na TikTok, dobio i zapadnjačku verziju, onu s jutarnjim matchama i danima na plaži, no izvorna ideja nije bila o luksuzu nego o vrijednosti koja ne ovisi o tome koliko toga netko izdrži. U oba slučaja riječ je o izravnoj suprotnosti onome što se posljednje desetljeće slavilo pod imenom hustle culture. Dok je hustle culture inzistirala na tome da se uspjeh mjeri brojem sati provedenih u radu i količinom projekata koje netko istovremeno žonglira, soft life kaže suprotno, da je u redu raditi manje, sporije i s više mira, a da to ne znači manje vrijednosti kao osobe.
Soft life i slow living često se spominju kao sinonimi, no razlika postoji. Soft life je više trenutačni predah, dan u kojem netko svjesno odluči ne trpati previše u raspored. Slow living je dugoročniji pristup, način organiziranja svakodnevice tako da se do tog predaha uopće ne mora dolaziti kao do spasa, nego je on ugrađen u sam ritam života. Jedno smiruje, drugo sprječava da uopće dođe do potrebe za smirivanjem.
Opet nerealno? Vjerojatno, ali barem je pokušaj zaokreta u suprotnom smjeru očigledan.
Umor ili zamor?
Ono što je možda i najvažnije jest da se o svemu tome danas govori otvoreno. Izgaranje više nije nešto što se prešućuje dok se čeka godišnji odmor da sve prođe samo od sebe. Novinarka Anne Helen Petersen je 2019. napisala tekst o “izgaranju milenijalaca” koji je toliko odjeknuo da je iz njega nastala i cijela knjiga, Can’t Even, a njome se otad služe i psiholozi i mediji kad objašnjavaju zašto umor od stalnog dokazivanja nije osobni neuspjeh nego generacijski obrazac. Sve više ljudi javno priznaje da im je dosta, i to ne kao slabost nego kao informaciju kojoj treba nešto poduzeti, bilo da je riječ o kraćem radnom tjednu, “normalnijem” ljetu bez deset gradova na popisu ili jednostavno danu u kojem se ništa posebno ne planira.
Ni društvene mreže više nisu jedini krivac, iako im se to najčešće pripisuje. One su jednostavno ogledalo onoga što se već dogodilo u glavama ljudi, umora koji je postojao i prije nego što je dobio naziv. Kad se dovoljno ljudi umori na isti način, u isto vrijeme, taj se umor pretvori u trend, a trend onda vraćamo natrag na mreže, samo u obliku otpora umjesto poticaja.
Performativno? Možda, ali opet pozitivno.
Onda, tko još želi sve?
Odgovor je, kako sad sve više izgleda, sve manje njih, barem ne na način na koji se to podrazumijevalo do sada. Što sve zapravo znači, i je li ikad i bilo opcija? Čini se da ne i da se napokon dižemo iz nametnutih standarda. Valjda.
Fotografije: Pinterest
