PROČITAJ

Kolumna – Kako je Mexico City postao centrom suvremene umjetnosti ?

09. srp
a kultura

/Piše: Nina Turudić/

Mexico City, megalopolis izgrađen na jezeru na visokoj nadmorskoj visini, okružen vulkanima i piramidama je zaista posebno mjesto.

Šareni Mexico i umjetnost

To je grad koji se ne budi prije 9 ujutro i kreće u akciju tek oko 11, ali zato ostaje budan cijelu noć. Ulice su žive i prodaja je uvijek u tijeku pa se uz kavu uvijek može kupiti mango, svježe cijeđeni sok, ali i buket gardenija i novi tepih, i to sve od trgovaca koji prolaze ulicom i s ograda kafića nude svoje proizvode. To su ljudi koji ne sjede i plaču nad stanjem u državi jer ionako ne očekuju puno od nje, nego uzimaju stvari u svoje ruke i nalaze prilike gdje ih naizgled nema. Taj grad je u zadnjih nekoliko godina doživio renesansu u sektoru suvremene umjetnosti, a nema mnogo gradova na svijetu koji se s tim mogu pohvaliti. Takav je postajao New York 1980ih, London 1990ih, Berlin 2000ih, Hong Kong 2010ih i takvim Seul, Pariz i Mexico City postaju danas.

Kako bi mjesto postalo centrom suvremene umjetnosti potrebna su tri faktora

Kako bi mjesto postalo centrom suvremene umjetnosti potrebna su tri faktora – novci, kreativa i institucije. Prvi faktor, količina novaca u opticaju, je ostvaren iako nam se gledajući američke filmove tako ne čini. Postoji dio društva u kojem novca ima na pretek i u kojem umjetnost postaje ono po čemu se ljudi razlikuju i čime pokazuju svoju individualnost i posebnost. Svi mogu doći do istih torbica, cipela, satova, ali samo jedan može posjedovati odredjenu umjetninu, koja time postaje statusni simbol. Mogućnost kupnje umjetnina i stvaranje potražnje potiče cijelo tržiste na razvoj pa zbog toga kolekcionari igraju veliku ulogu u stvaranju kulturne scene.



Zbog toga mnogi pripisuju zasluge meksičkog naglog kulturnog rasta Eugeniju Lópezu, nasljedniku bogatstva voćnih sokova Jumex i članu odbora više međunarodnih muzeja. Lopez je imao galeriju u Los Angelesu prije nego što je 2013. osnovao Museo Jumex u Mexico City-u, a i privatno je veliki kolekcionar te njegova zbirka broji djela najvažnijih meksičkih umjetnika, ali i onih u usponu. Ostali znatni meksički kolekcionari uključuju Carlosa Slima, najbogatijeg poslovnog magnata u zemlji i osnivača muzeja Soumaya te Antonia del Valle Ruiza, imućnog poslovnog čovjeka koji je otvorio muzej Kaluz za svoju zbirku meksičke moderne umjetnosti 2020. godine.

Drugi faktor je postojanje kreativne scene, iako ona postoji u svakom kutku svijeta, negdje više a negdje manje vidljiva. Mexico City je oduvijek bio mjesto okupljanja raznih intelektualaca, kao primjerice 1940ih kada su Frida Khalo, Diego Rivera, Leon Trotsky i ostali smišljali revolucije, otpore i nove političke paradigme. U nedavnijoj povijesti, počevši ranih 1990ih pa do ranih 2000ih, na snazi je bila La Panadería, eksperimentalno izložbeno mjesto koju su u bivšoj pekarnici u kvartu Condesa osnovali meksički umjetnici Miguel Calderón i Yoshua Okón. To je bilo utjecajno mjesto za razmjenu ideja, izlažući međunarodne i lokalne umjetnike što je pomoglo u pokretanju međukulturalnog dijaloga koji traje i danas. Kreativne scene je uvijek bilo i biti će u tom gradu koji odiše inspiracijom i novim idejama.

Zadnji faktor služi kao premosnica i spoj kreative i novaca a čine ga razne institucije. Od privatnih galerija do sajmova umjetnina, privatnih kolekcija, muzeja itd. One postavljaju umjetnost u određeni kontekst i predstavljaju je ciljanoj publici i time formiraju tj. zatvaraju krug koji čini tržiste umjetnina. Važnost institucija potvrđuje Zelika Garcija, osnivačica Zone Maco, glavnog sajma umjetnina koji trenutno okuplja galerije, umjetnike i kolekcionare iz cijelog svijeta. Garcija je studirala umjetnost na Sveučilištu Monterrey kada je posjetila svoj prvi sajam umjetnosti u Guadalajari. Planirajući se vratiti nakon što je diplomirala, otkrila je da je sajam zatvoren i vidjela priliku za otvaranje novoga u Monterreyu. Njezin prvi sajam, Muestra, 2002. imao je 21 izlagača. Sajam je preselila u Mexico City i preimenovala ga u Zona Maco, a u izdanju sajma 2004. bile su 42 galerije. Nakon što se preselio u Mexico City, Garcia kaže kako je sajam postao “profesionalniji”, zbog uvodenja komisije za odabir galerija, programe za kolekcionare i javnost te novi odjeljak posvećen umjetnicima u usponu. Razvoj Zone Maco je tako potaknuo stvaranje novih sajmova, te danas glavnu riječ uz njega vode Material Art Fair i Salon Acme. Sva tri sajma otvaraju u isto vrijeme svake godine, početkom drugog mjeseca, te ih prate otvorenja brojnih galerija i projekata po gradu koji čine sada već dobro uigrani meksički tjedan umjetnosti poznat u cijelom svijetu.



Mexico City je dinamičan, šarolik grad prepun života koji se unatoč svim negativnim stereotipima koje mu je svijet želio prišiti izdignuo kao epicentar suvremene kulture. Osobno mislim da se u tom gradu od davnina spajaju nespojive stvari, jer je ipak to grad koji je niknuo na jezeru na visoravni, pa je energija posebnosti satkana u samoj srzi. To je grad koji izgleda kao jedan veliki kolaž zapadnog svijet i drevne civilizacije, modernog i tradicije ali i siromaštva i bogatsva u kojem umjetnost dobiva plodno tlo za komunikaciju izmedju svih realnosti, koliko god nespojivo izgledale. Grad koji inspirira svojim postojanjem i kojeg se nikada neće zateći u mirovanju. Osim ako se probudite prije 9 sati.

Fotografije: Privatna arhiva



Teme