U sklopu kampanje “A što ti čekaš” u kojoj razgovaramo o ženskim problemima, važno nam je bilo taknuti se i psihološkog aspekta stanja i situacija u kojima se nalazimo. 

I same znamo koliko nam neki neriješeni problemi, ali i sam osjećaj da “nešto nije u redu” u tijelu i da se ne jednostavno ne osjećamo kao “mi”. Pa ipak, kroz sve ovo vrijeme, kao da smo se naučile ne tražiti pomoć, a ako ju i zatražimo i ne dobijemo gubimo samopouzdanje i mislimo da pomoći ipak nema. Pa onda krene i navala pitanja: Možda je sve to u mojoj glavi? Ili “Neću opterećivati ljude oko sebe” ili ona klasična rečenica “Kako su sve žene mogle, tako ću i ja.”

Upravo zato smo odlučile razgovarati s našom dragom Lucijom Milas, terapeutkinjom logoterapije i egzistencijalna analize. Zanimalo nas je kako stvarno na našu psihu, ali i fizičko zdravlje utječu briga, preopterećenje, nedijagnosticirane stvari i manja kvaliteta života zbog svega navedenog. 

Ono što je često slučaj, naročito kod nas žena, je da pomoć tražimo kad nam je “voda već došla do grla”, a tada je često prekasno. Nadamo se da će vam ovaj razgovor dati ohrabrenje za potražiti pomoć kako fizičku tako i psihološku jer ona postoji. 

Mnoge žene godinama traže dijagnozu ili odgovor na svoje simptome. Što takva neizvjesnost radi našem mentalnom zdravlju?

Neovisno o kojoj se dijagnozi radi, vrlo je teško živjeti s fizičkom boli i drugim simptomima, a pritom ne znati što se točno događa s našim tijelom. Odlaziti na pretrage, iskušavati različite oblike liječenja i mjesecima ili godinama ne dobivati odgovore može biti izrazito iscrpljujuće. 

Ljudi prirodno traže objašnjenja jer nam ona daju osjećaj predvidivosti i razumijevanja onoga što nam se događa. Negativna posljedica dugotrajne neizvjesnosti može dovesti do pojačane anksioznosti, osjećaja bespomoćnosti, tuge, povlačenja, a kod nekih osoba i do težih psihičkih simptoma.

U takvim razdobljima mnogo toga nije u našoj kontroli, no važno je potražiti podršku i usmjeriti pažnju na ono na što ipak možemo utjecati. Primjerice, kvalitetu sna, prehranu, odmor, odnos prema sebi, razumijevanje vlastitih emocija, razgovor s osobom od povjerenja. Upravo te male stvari često vraćaju osjećaj da, unatoč neizvjesnosti, ipak imamo određeni prostor djelovanja.

Kako razlikovati “normalan” stres zbog zdravstvenih problema od trenutka kada je vrijeme potražiti pomoć psihologa ili psihoterapeuta

Ne postoji jednoznačan odgovor jer svatko od nas drugačije reagira na stres i zdravstvene probleme. Sasvim je očekivano osjećati strah, tugu ili ljutnju kada se suočavamo s bolešću ili dugotrajnom potragom za dijagnozom.

Vrijeme je za stručnu pomoć kada primjetimo da nas emocije preplavljuju, da više ne funkcioniramo kao prije, da se povlačimo iz odnosa, gubimo interes za svakodnevni život ili osjećamo da sami više ne možemo nositi teret situacije. 

U terapiji radimo na emocijama koje možda dugo nismo imali priliku izraziti, na iskustvima koja su ostala neizgovorena. Važno je ispričati svoju priču i u sigurnom odnosu dati prostor onome što je teško. Psihoterapijski proces ne pomaže samo u nošenju sa stresom, nego i u boljem razumijevanju vlastitog iskustva, odnosa i unutarnjih resursa kako bi osoba mogla ponovno uspostaviti osjećaj stabilnosti i smjera u svom životu.

Neplodnost, endometrioza, perimenopauza ili jaki PMS često sa sobom nose osjećaj srama ili krivnje. Odakle dolaze ti osjećaji i kako ih možemo početi mijenjati?

Sram i krivnja rijetko nastaju samo zbog zdravstvenog problema. Oni se često razvijaju kroz iskustva u kojima smo naučili da su naše emocije, tijelo ili potrebe nešto što treba skrivati ili zbog čega bismo se trebali osjećati manje vrijednima. Neke žene odrastaju uz poruke da trebaju biti “jake”, ne žaliti se i izdržati. Kada se tome pridruži nerazumijevanje okoline, lako se razvije osjećaj da s nama “nešto nije u redu”. 

Prvi korak promjene je prepoznati da ti osjećaji nisu činjenice, nego naučeni obrasci. Često pomaže pitanje: što bih rekla bliskoj prijateljici koja prolazi kroz isto? Ponekad prema drugima imamo više suosjećanja nego prema sebi. Upravo razvijanje tog suosjećanja prema sebi je jako važno.

Istovremeno, pomaže i pitanje: tko sam ja, osim svoje dijagnoze ili poteškoće s kojom se trenutno suočavam? To pitanje često otvara prostor za ponovno povezivanje s vlastitim vrijednostima i drugim važnim dijelovima života.

Na društvenim mrežama često vidimo idealizirane prikaze ženskog zdravlja, trudnoće ili “wellnessa”. Kako to utječe na žene koje prolaze kroz zdravstvene izazove?

Kada prolazimo kroz nešto bolno, prirodno je da nas sadržaji na društvenim mrežama pogađaju više nego inače. Teško je gledati objave o trudnoćama ako se netko suočava s neplodnošću ili prikaze lakoće ako se živi s kroničnom boli. Društvene mreže često prikazuju idealizirane slike života koje u stvarnosti ne postoje.

Istovremeno, one mogu imati i pozitivnu stranu. Sve je više stručnjaka i žena koje odgovorno dijele iskustva, pružaju provjerene informacije i stvaraju osjećaj zajedništva. Takvi sadržaji mogu pomoći u destigmatizaciji i smanjiti osjećaj izoliranosti. Važno je osvijestiti što nas osnažuje, a što nas iscrpljuje i birati sadržaj kojem se izlažemo. Ponekad je oblik brige o mentalnom zdravlju privremeno se udaljiti od sadržaja koji nas emocionalno preplavljuje.

Kako razgovarati s partnerom, obitelji ili prijateljima kada imamo osjećaj da nas ne razumiju ili umanjuju naše iskustvo?

Kada prolazimo kroz teško razdoblje, prirodno je očekivati da će naši najbliži to vidjeti i razumjeti. Međutim, ponekad nije tako. Volim usporedbu s osobom koja je slomila nogu. Nikome ne bi palo na pamet reći joj: “Hajde, potrči malo pa će proći.” No kada se radi o nečemu što nije izvana vidljivo, bol i iskustvo koje osoba nosi često se mogu umanjiti ili pogrešno interpretirati.

Upravo zato je važno razgovarati i informirati bliske ljude o tome što prolazimo. Važno je ne očekivati da će drugi uvijek znati što nam treba, nego im to pokušati objasniti. Primjerice: “Trenutno mi ne treba savjet, treba mi da me saslušaš.” ili “Voljela bih da ne umanjuješ ono što prolazim jer mi je zaista teško.

Mislim da je posebno bolno kada osoba troši puno energije na objašnjavanje da joj je teško, umjesto da tu energiju može usmjeriti na nošenje sa samom situacijom. To je dodatni teret koji nitko ne bi trebao nositi. Zato pomažu jasna komunikacija, informiranje i odnosi u kojima postoji dovoljno sigurnosti da se o teškim stvarima može govoriti bez straha od umanjivanja ili osude. 

Kako postaviti granice prema dobronamjernim, ali iscrpljujućim komentarima poput: “Samo se opusti”, “Bit će to dobro” ili “Sve je to u tvojoj glavi”?

Takvi komentari često bole više nego što ljudi koji ih izgovaraju mogu zamisliti. Oni mogu ostaviti dojam da bol nije dovoljno ozbiljna ili da je osoba sama “odgovorna” za svoje stanje. 

Možemo reći: “Vjerujem da mi želiš pomoći i cijenim tvoju namjeru, ali ovakvi komentari me povrjeđuju.” 

Kako njegovati mentalno zdravlje kada ne možemo promijeniti dijagnozu ili ubrzati liječenje? Što tada zapravo pomaže?

Znate kako se djeca smire kada im ljubimo mjesto na koje su se udarila? Nije naš poljubac uklonio bol, ali u tom trenutku osjete da nisu sama. Osjete toplinu, prisutnost i sigurnost. Mislim da nam to, bez obzira na godine, nikada ne prestane trebati. Kada prolazimo kroz težak životni period, zagrljaj, nježnost, podrška bliskih ljudi i osjećaj da ne moramo sve nositi sami često su ono što nas polako vraća sebi. U praksi, pomažu i male, konkretne stvari koje daju osjećaj stabilnosti u danu. Važno je pronaći vlastite izvore olakšanja, ono što nam donosi unutarnji mir. 

Također, pomaže kada usporimo i slušamo signale vlastitog tijela. Otići ranije na spavanje, odgoditi obveze za koje nemamo kapacitet ili bez grižnje savjesti reći “danas ne mogu.” Vrijedimo i onda kada ne funkcioniramo “u punom kapacitetu”. Briga o sebi je način da čuvamo svoje mentalno zdravlje i prođemo kroz razdoblja koja su sama po sebi već dovoljno teška. Upravo nam ta nježnost prema sebi pomaže izdržati ono što ne možemo ubrzati ili promijeniti.

Ne možemo uvijek birati okolnosti u kojima se nalazimo, ali možemo birati da prema sebi budemo nježniji dok kroz njih prolazimo. Bolest može promijeniti mnogo toga, ali ne određuje našu vrijednost kao osobe. Ono što jesmo puno je više od dijagnoze ili zdravstvene poteškoće kroz koju prolazimo.

Fotografije: RYS, privatna arhiva