Koliko si puta pomislila „trebam srediti prehranu idući tjedan” pa je tjedan postao mjesec, a mjesec tiho prešao u godinu? Umor koji ne popušta, energija koje nema, kile koje se „lijepe od zraka”, raspoloženje koje skače i pada. 

Prelako sve otpišemo na hormone i krenemo loviti čarobnu namirnicu s interneta, batat koji će „spustiti progesteron”, suplement koji će „izbalansirati” sve. A istina je puno jednostavnija i puno manje glamurozna: najveći pomak obično leži u tome što i kako jedeš svaki dan.

U sklopu kampanje „A što ti čekaš?” otvaramo razgovor o ženskom zdravlju bez uljepšavanja. Ovaj put riječ je o prehrani i našoj zbunjenosti koju imamo s istom. Zašto se „balansiranje hormona” jednom namirnicom najčešće svodi na prodavanje magle? Zašto nema univerzalne prehrane koja odgovara svima? I zašto se ono ključno ne događa u policama punim „zdravih” proizvoda, nego u sasvim prizemnim stvarima; snu, organizaciji i tome imaš li uopće što za pojesti u frižideru. O svemu tome razgovarali smo s Lukom Baturom iz Wiener Poliklinike, magistrom nutricionizma, koji struku spaja sa zdravom dozom iskrenosti i nimalo dlake na jeziku. Razgovor koji bi te, nadamo se, mogao potaknuti da prestaneš čekati i da prehrani konačno pristupiš kako treba. 

Za one koji će te tek sad upoznati; tko si, čime se baviš i zašto je tvoj poziv vezan uz nutricionizam?

Luka Batur, magistar nutricionizma, sa sveučilišnom diplomom. Odmah nakon diplome sam počeo raditi kao dijetetičar, nutricionist na KBC-u u Zagrebu. Rebro, famozno. Paralelno već nakon par mjeseci sam dobio i priliku raditi u jednom privatnom savjetovalištu. Kako sam odlučio da će nutricionizam bit moj poziv, mislim da je to krenulo u ranoj srednjoj školi. Sport je bio povezan, moj put je bio motiviran sportom i jako iskrivljenom slikom sportske prehrane gdje je posni sir ultimativna hrana. U meni je to probudilo jednu znatiželju. Roditelji su htjeli da upišem medicinu, ali rekao sam “nema šanse”. Nije se radilo ni o kakvoj traumi jer sam u osnovnoj i srednjoj proveo možda i više po Klaićevoj nego doma. Izliječili su me i liječe, ali možda sam se i zato odlučio baviti prevencijom.

Koliko ti se čini da dobar dio ženske populacije ima neki oblik hormonalnog disbalansa?

Puno žena danas misli da ima neki hormonski problem, barem prema onome što mi kažu. Ne dolaze baš često s konkretnim nalazima koji bi to potvrdili, nego se često radi o pretpostavci. To je razumljivo jer su informacije o hormonima danas posvuda pa se lako dogodi da netko pročita određene simptome i pomisli: “Aha, sigurno su hormoni.” Međutim, nije uvijek tako jednostavno i zato je važno napraviti obradu prije nego što se donese zaključak.

Koje su najveće zablude koje ljudi povezuju s nutricionizmom i zdravom prehranom?

Možda najbolji primjer: gdje god dođem u neke socijalne interakcije, a netko prvi put čuje da sam nutricionist, uvijek te dočekaju s pitanjima: „Aha, smijem li  ja piti kavu?“ I ja pijem kave, i to puno, možda bih trebao i smanjiti, ali neću još, pa sve do toga „je li vi jedete samo salate”. Da skratimo, ljudi i dalje vezuju nutricionizam s nekakvim reduktivnim, ograničavajućim pristupom prehrani. A kad kažem ograničavajućim, mislim na crno-bijelu karakterizaciju namirnica i da smo mi tim isključivo avokado, piletina i zelena salata i da u rječniku nutricionista ne postoji čokolada kao pojam. A evo to je ono što mi je šteta.

Ljudi vrlo često nutricionizam i zdravu prehranu gledaju kao dijetu u smislu restrikcije, a ne kuže da je dijeta bilo što što jedeš. Dijeta je i kad jedeš čokoladu. I može bit dijeta za debljanje, jer nekome treba i da se udeblja, a ne samo da smršavi, iako živimo u svijetu u kojem većini ljudi u zapadnom svijetu treba smršaviti.

Zašto oko prehrane i hormona postoji toliko oprečnih informacija i kako prosječna osoba može procijeniti što je utemeljeno na dokazima, a što trend?

Sad ću biti brutalno iskren, ali prosječna osoba bez obrazovanja u ovoj oblasti ne može utvrditi što je istina, a što ne.  Prosječna osoba nije educirana iz područja biokemije, fiziologije, kemije. Ljudi zaboravljaju što je nutricionizam; 5 godina mog fakulteta, prve tri su isključivo 90% biokemija, metabolizam, kemija, biokemija hrane, toksikologija, fiziologija. Prosječna osoba o tom dijelu ne zna puno, neovisno o stupnju obrazovanja.

Također, kad su ovakve stvari u pitanju najčešće ćemo se voditi emocijama pa će podacima pristupiit većim dijelom s emotivne strane ili s „to mi zvuči logično“. 

Ali, i dalje smo zbunjene, teško je tumačiti sve te oprečne informacije?

A iz perspektive mene kao nutricionista koji zna prvo pronaći literaturu, a zatim je i kritički obraditi, za mene nema oprečnih informacija. 

Koji trend u posljednje vrijeme vidiš najčešće na društvenim mrežama, a da je apsolutno prenapuhan, a ljudi padaju?

Ajmo malo generalizirati. I dalje je trend da postoje „supernamirnice“ koje su isključivo za taj jedan specifičan problem. Ljudi na neku komponentu prehrane gledaju kao na lijek, kao na tableticu, i fokus usmjere isključivo na to, zanemarujući širu sliku. Imam klijenticu koja je pročitala da crvene-narančaste namirnice bogate beta karotenom snižavaju progesteron, pa se njoj svakodnevno na tanjuru nađe batat, mrkva, losos. I okej. Kažem: „Gle, i dalje spavaš pet sati dnevno. I dalje tri tjedna nisi otišla na trening. I dalje ti je broj koraka dvije ili tri tisuće.“ Što misliš da ćeš dobit s batatom svaki dan? Generalno uvijek ispadne „namirnica X jednako je rješenje Y“. 

Naš organizam je složen i stvari nisu baš toliko jednostavne.

Često se govori o „balansiranju hormona“ kroz prehranu. Što taj izraz znači iz stručne perspektive i koliko je to uopće moguće?

Prvo, uopće ne možemo govoriti o nekakvom disbalansu hormona, koji god da je, inzulin, T3, T4. Moje prvo pitanje kad mi dođe klijentica „hormoni su mi u kaosu“ jest: da vidim nalaze. Da vidim laboratorijsku obradu. Da vidim mišljenje endokrinologa. Onda idemo dalje pričat o prehrani. Što znači balansiranje hormona prehranom, prema onome što se prodaje po internetu, to obično znači prodavanje magle.

Znači, fokusiraju se na jednu stvar, a na to da živimo uravnoteženo utječe puno širi spektar stvari — to nije samo prehrana, to je fizička aktivnost, mental health?

Upravo to. Žene su često sklone fokusirati se na namirnice, suplemente i prakse koje u najbolju ruku imaju jako skromne, da ne kažem marginalne učinke na hormonalno zdravlje.

S druge strane, dolazile bi mi klijentice, primjerice biciklistice, triatlonke, s isključivim ciljem: „Želim biti brža.“ One bi nekad znale zaboraviti spomenuti neku svoju dijagnozu. Imam na pameti dvije s Hashimotom, što ne znači da ignoriraju već i dalje redovito odlaze na kontrole endokrinologa. Ali ne vide balans hormona kao cilj jer im je cilj nešto drugo. A samim time će ga obuhvatiti. Tako da balans hormona može biti apstraktan ako: a) nemamo laboratorijsku obradu, i b) ako osoba spava pet sati, ne bavi se fizičkom aktivnošću, živi na jednom kroasanu i woku, ali je čula da će joj maca prah dignuti razinu energije.

Postoji li univerzalna prehrana za hormonalno zdravlje ili je cilj pronaći obrazac koji je održiv za pojedinu osobu?

Imam upitnik koji osoba koja mi se prvi put javi ispuni i opiše svoje probleme. Osobe s dijagnozom tražim da mi pošalju zadnje laboratorijske nalaze. Nakon toga, neovisno radi li se o bolesnoj ili zdravoj osobi, jako temeljito prolazimo kroz njihovu svakodnevicu: što rade, kako žive, kad kupuju namirnice, koliko se kuha, što se naručuje, koliko ih je u kućanstvu. Nikad ne idem ad hoc nekog ukalupiti u smjernice, već se prvo temeljito upoznam s tom osobom, njenim navikama, mogućnostima, preferencijama. Tek nakon toga dolaze smjernice. Uzmemo fragmente koji su tebi u ovom trenutku najizvediviji; one koje nisu, stavimo za sad sa strane.

Što ti se čini da je krucijalno u tom progresu, osim samog menija?

Promijeniti mindset. Definitivno. I dalje mi dođu jako nabrijani: „Ja ću sad izbacit sve.“ A ja ih čak odgovaram od toga. Uvijek im kažem: „Vidiš li ti sebe sljedećih deset, dvadeset, trideset godina da nećeš pojesti čupavac?“ I odgovor redovito bude: „Ne, pa naravno da ću jesti.“ Pa zašto bismo onda išli vježbati tu naviku? Ako tebi netko zadnjih deset godina na Instagramu servira da je čokolada smeće i da manje vrijediš ako je želiš, jako je teško da ja u par mjeseci napravim nešto sasvim oprečno.

I druga jako bitna stvar je ona famozna riječ „organizacija“. Pitao sam jednu klijenticu što za nju znači organizacija i došli smo do toga da 99% organizacije znači kupovina, odlazak u nabavku. Velik i ogroman broj klijenata žena jede loše zato jer nema ništa u frižideru.

Da danas razgovaraš sa ženom potpuno zbunjenom količinom savjeta o hormonima i prehrani, od čega bi joj preporučio da krene?

Okej, prvo bi je znači pitao koliko spava? O kojim godinama pričamo?

Usudit ću se reći da od četrdesetih nadalje kumulativni efekt tih promjena je već značajniji, vidljiviji i jače se osjeća, i teže se mijenja, jer između 30. i 35. vjerojatno još imaš puno više energije da na tome poradiš. Dođe mi mlada majka sa 42 godine: „Imam 6 kila viška, želim smršaviti, umorna sam, imam neke napadaje vrućine, ne znam što da radim.“ 

Prvo bih vidio bih kako joj izgleda svakodnevica, što radi onog trena kad je otpremila kuću, djecu i supruga, od 7 do 9 navečer. I ako je odgovor „opuštam se na kauču uz čašu vina, Netflix i grickalice“, a često je to slučaj, rekao bih joj: “popij vodu i na spavanje”. Razumijem da nakon čitavog dana žele dio za sebe, ali najbolje što možeš učinit za sebe je odmorit se, kako bi ti sutradan prehrambene navike bilo lakše uvesti. Onda bismo pročačkali što zapravo jede i u kojim količinama; to je onaj nutricionistički dio posla, definirali gdje je deficitarna, čega ima previše i kako to korigirat kroz jednostavne praktične primjere. 

“U realnom životu, većina žena je umorna i puna im je kapa svega, pa za početak trebamo vidjeti kako da te odmorimo, i onda idemo na posao.”

Koliko su žene danas pod pritiskom da i tijekom hormonalnih promjena zadrže istu energiju, produktivnost i izgled kao prije deset godina?

Moguće je, ali puno teže. Teže je jer vjerojatno imaju puno više obveza, ozbiljnih i odgovornih, pogotovo ako pričamo o majkama. Više ne misliš samo na svoju karijeru i hoćeš li stat u hlače od maturalne. 

“Mislim da kad bi imale manje kućanskih poslova koji su im delegirani, eto po evoluciji i po društvu, ostalo bi im više vremena.”

U svom kućanstvu ja kuham jer imam više vremena, ostale kućanske poslove dijelimo. Puno majki stavlja sebe na drugo mjesto jer smatraju sebičnim posvetiti se svom zdravlju. I dalje vidimo narativ: radije neka ostatku obitelji bude besprijekorno dobro nego njima malo bolje. I to je šteta. Žene su generalno više emotivna bića koja stavljaju tuđe potrebe prije svojih, i tako je to od vijeka vjekova, i onda dođu neke te bolesti pa se mijenja mindset da bi se preživjelo.

Sve češće vidimo menije ovisne o fazi ciklusa. Koliko je to „on point“?

Tu ću bit jako kratak. Nema apsolutno nikakvih dokaza da bilo kakve prehrambene intervencije različito vrijede za različite faze ciklusa. 

Znači nema ono „pred menstruaciju trebate jest brusnice umjesto čokolade jer vam fali ovoga i onoga“?

Nema. Po svim trenutnim istraživanjima nema dokaza. Što ne znači da nečija iskustva nisu za zanemariti, a ako je netko primijetio „meni paše tad to i to“, okej, ali to je anegdotalni iskaz, nije znanstveni dokaz. Uvijek govorim da korelacija nije kauzacija. Tko god promovira drugačije, ili nije upoznat s materijom, što je u redu, nije grijeh ne posjedovat informaciju, ili zna da nema baš uporište, a svjesno ga prodaje jer je marketinški jako lijepa udica koja se može dobro prodat kao protokol.

Zašto je toliki porast u trendovima vezanima uz prehranu (npr. proteini) i kako ostati balansiran bez mijenjanja prehrane sa svakim novim trendom?

Što se tiče proteina per se, to mi je stvarno jedan od dražih trendova, i trendova koji ima smisla. Jer iz ove svoje kohorte klijenata, ženama pogotovo u prosjeku fali proteina jer u prosjeku žive na kroasanima, woku i sendvičima. Ako je taj trend doveo do toga da žene dignu količine proteina na razine koje su im stvarno potrebne, a to je uloga nutricionista, da toj ženi prezentira koja je to količina mesa, jaja, jogurta. Istina, nekad se desi da iz jedne krajnosti odemo u drugu, pa vodimo računa isključivo o proteinima, a ne o svemu ostalom – vitaminima, vlaknima, voću. 

Zašto su ljudi skloniji pribjegavanju trendovima? Jer je to puno lakše: „Radi ovu jednu stvar, popij ovu jednu tableticu i desit će ti se to i to.“ A ja ako dođem i kažem „radi ovih jedanaest stvari: spavaj, jedi proteine ali ne zaboravi vlakna, digni nešto teško, potrči za djecom, nemoj buljit u ekran, smanji količine alkohola“ – to je teže. „Nema šanse, neću ja sve to.“ I jedna jako bitna stvar: ti trendovi, pogotovo ako se baziraju na jednoj namirnici, miču odgovornost s osobe. Ako pričam „gluten je kriv zato što si se udebljala“ . Kriv je gluten, ne zato što ja spavam pet sati i ne treniram. Što je puno oslobađajuće, jer osoba dođe i kaže „pa nisam ja kriva, nije moja odgovornost.

To je onaj najteži dio posla. Jer puno ljudi to shvati osobno, a oni koji ne shvate možda u nekom trenutku nemaju kapaciteta suočiti se s činjenicom da je potrebna promjena navika. A ne izbacivanje glutena.

Može li pretjerana fokusiranost na „čistu“ prehranu ponekad stvoriti više stresa nego koristi?

Može. Definitivno. U težim slučajevima to stvarno dovede do poremećaja u prehrani, to je skroz odvojena tematika. Ali, kod nekih klijentica dobar dio posla odlazi na to da ih uvjerim da im se neće dogoditi ništa ako im je čokolada dvaput tjedno. Ima ih kojima police kuhinjske izgledaju kao inventar trgovine sa zdravom hranom. 

Koja je to cijena koju si spomenuo?

Primjerice, pati budžet, jer možda kupuju isključivo organski. Pati ostatak okoline, ukućani. A pati i kvaliteta života, jer se te osobe dovedu u situaciju da izbjegavaju neke socijalne interakcije jer taj kafić ne nudi bademovo mlijeko, a one su se uvjerile da je kravlje mlijeko puno antibiotika.

Što je tebi osobno najvažnije u pristupu klijenticama?

Jako mi je bitno da ljudi dobiju povjerenje i da vide da mi je stalo što zaista i je. Imam tu sreću da sam sam svoj šef, da nemam pritisak nekih brojki, pa se ljudima mogu posvetiti u stvarnoj mjeri. Da imaju osjećaj da sam im prijatelj s fusnotom, koji ih neće ohrabrivati u održavanju statusa quo. 

A za njih mi je najbitnije da dođu do točke u kojoj će reći: „Luka, hvala, doviđenja.“ Da ih zapravo naučim jesti. Znaju mi reći kad pristupaju nekoj hrani: „Što bi Luka napravio na mom mjestu?“ Ostao je onaj glasić koji im tu i tamo svijetli. 

Primjećuješ li zamor od stalnog praćenja pravila o prehrani i zdravlju? I za kraj, gdje početi u traženju rješenja?

Do prije nekih godinu dana me to malo više nerviralo nego sada. A onda sam počeo gledati iz legit biznis strane: daju mi materijal za posao, da mogu educirati druge. Tu i tamo stanem i zapitam se je l’ moguće da se meni 90% posla svede na pričanje o istim stvarima (smijeh). 

A gdje započeti? Zdravlje nije šala. Prvo bih, ako imamo problem, definirao problem u zdravstvenoj ustanovi, kad pričamo o dijagnozama. Ja kao nutricionist nikome ne postavljam dijagnozu dijabetesa, čak i ako mi dođu s povišenom glukozom, moj sljedeći input bit će: naručit se na endokrinu čim prije. Ako osjećamo zdravstvene tegobe, idemo kod liječnika, idemo definirat problem. Nemojmo dozvoliti da nam nekompetentna osoba s nepostojećom diplomom daje zdravstvene savjete na temelju dobro oblikovane stranice, čak i ako je na njoj spomenula balans hormona. 

Prvi korak je pronaći stručnjaka. Nije ni diploma uvijek isključivo mjerilo stručnosti, ali njeno nepostojanje vam mora upaliti crvenu zastavicu. I ako stvarno je problem s prehranom, znam da će prvi korak biti „mogu ja to sama, naći ću na internetu“. Ali iskustveno, čak i uz sve AI i napredne alate, to rezultira izgubljenim živcima, vremenom i periodom od nekoliko mjeseci. A u tom periodu voda dođe do grla.

Fotografije: RYS