PROČITAJ

Kolumna: Što slušaš?

02. svi
a

/Piše: Andrej Virant Sadiković/

Ovo pitanje nekada je bilo dio naše svakodnevice. Glazba je bila dio našeg identiteta. Pratitelj bez kojeg ne izlazimo iz kuće. Išla je s nama u bus i tramvaj. Hodala po ulicama i trčala po kvartu. Ali se negdje po putu ipak izgubila. Nestala je strast i emocionalna povezanost s njom. Naše uši sada ju čuju drugačije, algoritmi nam serviraju glazbu koja bi nam se mogla svidjeti, a mi ju slušamo uglavnom kao pozadinsku buku.

Glazbeni odgoj

S glazbom se upoznajemo od malih nogu. Naš glazbeni ukus formira se ovisno o glazbi kojoj smo tada izloženi. Ako su naši roditelji slušali jazz, velika je vjerojatnost da će nam taj stil biti ukorijenjen u identitet. Improvizacija će nam bit poznat pojam i uz zvuk jazz-a ćemo vezati sjećanja i emocije. Kroz njega ćemo naučiti o društvu, općoj kulturi i povijesti.

Vrijeme je da razmislimo o školskom glazbenom odgoju i njegovim nuspojavama.

Kada krenemo u školu susrećemo se sa glazbenom kulturom, a naši profesori i kurikulum preuzimaju glavnu riječ u našem glazbenom odgoju. Obično se tada pojavljuje prvi interes za sviranjem ili pjevanjem pa djeca upisuju glazbene škole. Nažalost ta urođena iskra prema glazbi obično se ugasi nakon prvih nekoliko školskih sati. Glazba tada postaje stres i skup pravila koja se “ne smiju” kršiti. 

Glazbeni odgoj se svodi na nekoliko sati tjedno, kada “moramo” slušati ili svirati glazbu koju ne razumijemo i za koju nismo spremni. Obično je naglasak je na klasičnoj glazbi s kojom se emotivno ne može povezati ni prosječna odrasla osoba, a kamoli dijete kojemu je na pameti samo igra. A sviranje instrumenata bi uvijek, a pogotovo u ranom dijetinjstvu trebala biti igra. Same riječi “play the music” nam to govore.

U teenagerskoj dobi glazba postaje dio našeg identiteta. Kroz nju stvaramo prijateljstva i prolazimo kroz životne drame. Ona nam daje pripadnost određenoj subkulturi, ali istovremeno stvara barijere. Jer ako je netko roker, “ne može” istovremeno biti reper. A istina je da može i da bi trebao biti. Uostalom rap je nastao iz rocka (tj bluesa).

Glazbena kulturu zamijenila je glazbena industrija. Od nje je napravila business koji određuje što se sluša i pritom stvara auditivno zagađenje. 

Mainstream ?

Glazba je univerzalna stvar, a žanrove su odredili ljudi. 

Ali ako slušamo samo jednu vrstu glazbe, naša mašta i opća kultura biti će ograničena.

Većina ljudi uživa u mainstream glazbi zbog njezine popularnosti, navike i pristupačnosti, dok drugi preferiraju manje poznate ili alternativne glazbene žanrove zbog njihove originalnosti i eksperimentalnosti.

Mainstream glazba se odnosi na glazbene žanrove, izvođače i pjesme koje su trenutno popularne i prihvaćene u društvu. Ona ima masovnu privlačnost zbog čega se vrti na televiziji, radiju i favorizira na streaming platformama.

Ona je usmjerena  komercijalnom uspjehu, što često rezultira manjkom originalnosti i umjetničkog izražavanja. Ona mora slijediti određene formule i stilove kako bi zadovoljila masovnu publiku, što ponovo dovodi do manjka raznolikosti naše glazbene kulture. 

 

Glazbene emisije, natjecanja i top liste imaju velik utjecaj na masu, stoga je njihova odgovornost da osim poznatih komercijalnih zvukova, ljudima “puste” i nešto drugačije. Kako bi se glazbena svjest i kultura nacije širila i razvijala.

Ne kažem da mainstream glazba nije dobra. Dapače, vrhunski je isproducirana i budi neke emocije, ali kao što je Mark Twain je rekao: “Whenever you find yourself on the side of the majority, it is time to pause and reflect”. Pa reflektirajmo malo nad razvojem mainstream glazbe kroz povijest. 

Beatles, Rolling stones, Pink Floyd, Metallica, Nirvana, Michael Jackson, Prince, Sting, David Bowie, Britney spears, Justin Bieber. Katy Perry. Nastavite niz i izbacite uljeze. Činjenica da ima sve manje umjetnika, a sve više izvođača jasno se vidi u padu originalnosti mainstream glazbe. 

Vode se ratovi glasnoće. Zvuk se kompresira do krajnjih granica pa se sve manje čuju teksture zvuka i zrak oko instrumenata koji možemo čuti na starim snimkama, a one danas još jače vibriraju i snažnije rezoniraju s nama. 

Razlog pada originalnosti je i hiperprodukcija. Nekada je za snimiti album trebalo godinu dana, a danas je to moguće napraviti za nekoliko tjedana.  

Glazba je predostupna, reciklira se i multiplicira.
Zbog toga ju je nemoguće cijeniti kao nekada. Sve je ubrzano i svega ima previše. Rekao bi Arsen Dedić:  “Nemojte mi buku prodavat pod energiju.”

Glazba kao antidepresiv

Danas je novi dan. Budiš se ujutro i puštaš si pjesmu koja će te staviti u dobar mood. Odabir prve pjesme jako je važan. Ona će odrediti kako se osjećaš. Može te smiriti i opustiti, razbutiti ili nabrijati. Poanta je da ima nevjerojatnu moć. Poput zdrave droge koja izvlači najbolje iz nas.  

To je prepoznala i medicina pa se glazbena terapija sve češće koristi u liječenju mentalnih i zdravstvenih bolesti. To je oblik ekspresivne terapije koji koristi glazbu i glazbene aktivnosti kako bi se zadovoljile naše fizičke, emocionalne, kognitivne i socijalne potrebe. 

Koriste se različite tehnike, poput slušanja glazbe, pjevanja, sviranja instrumenata i pisanja pjesama. Koristi se u različitim okruženjima, uključujući bolnice, škole, rehabilitacijske centre i ustanove za mentalno zdravlje.

Glazba je alat koji nam pomaže da izrazimo i istražimo svoje emocije. Na taj način smanjujemo stres i anksioznost. Daje nam osjećaj zajedništva i povezanosti s nečim višim. 

Hobi za dušu

Većina ljudi nije pronašla svoj hobi. Govorimo o interesu koji nas puni i daje smisao našem slobodnom vremenu.  A glazba je idealna za to.

 

 

Nije rijetko da ljudi u srednjoj ili kasnijoj dobi po prvi puta krenu ili nastave učiti svirati instrument koji su oduvijek htjeli. Tada na površinu izlazi dijete u nama. Kao da smo napokon došli tamo gdje pripadamo.

Ipak, nema svatko istu želju ili talent sviranje instrumenta, ali sigurno ima urođenu ljubav prema glazbi. Zato je i aktivno slušanje i istraživanje glazbe sjajan hobi. Baš kao što DJ istražuje i kurira glazbu to možemo raditi i mi. Za sebe. Kao što smo nekada radili kompilacije i poklanjali ih prijateljima to možemo raditi i sada. Možemo biti glazbeni kolekcionari i umjesto sličica sakupljati pjesme. Možemo pisati pjesme i poeziju koja je zapravo praoblik kontemplacije i meditacije.

Nemaju svi istu ljubav prema glazbi. Ali glazba ima istu ljubav prema svima.

Fotografije: Unsplash

Teme