/Piše: Anamarija Virant/
Kristina Mirošević, mlada poduzetnica, ljubiteljica umjetnosti i približavanja umjetnosti što većem broju ljudi. Ona je dizajnerica i direktorica muzeja, s fokusom na očuvanje kulture, inovativni dizajn i suvremenu umjetnost. Živi i radi u Dubrovniku – koji se i percipira kao jedan od gradova s najjačom kulturnom scenom, ali i problemima koje donosi turizam i prilagođavanje gostima.
Kao suosnivačica i vlasnica Muzeja crvene povijesti i kreativne agencije Bonsenjo u Dubrovniku, Kristina je uspješno integrirala povijest, umjetnost i inovativni dizajn kako bi stvorila zanimljiva kulturna iskustva. Sa svojim bogatim iskustvom u produkt i grafičkom dizajnu, savjetovanju i inovacijama, razvila je jedinstvene projekte koji spajaju povijesne elemente sa suvremenom estetikom, značajno pridonoseći kulturnom turizmu i razvoju novog sadržaja. S Kristinom smo pričali o poduzetništvu, kulturi, planovima – ali i Dubrovniku.
Kako si započela svoju karijeru. Odakle dizajn, a kasnije i umjetnosti?
Kada sam odlučila da je dizajn smjer u kojem želim ići i što želim studirati, nekako su se stvari dogodile, za mene, dosta prirodno i intuitivno. Imala sam sreće da sam u svom daljem obrazovanju napravila kombinaciju koja je se pokazala kao win-win situacija. Dakle završila sam preddiplomski produkt dizajn na Studiju dizajna, a kasnije sam diplomirala na grafičkom dizajnu. Upravo mi je ta fuzija oba polja dizajna pomogla u daljnjem radu te se pokazala kao velika prednost.
“Još kao dijete sam stalno nešto crtala. Oduvijek sam gravitirala prema umjetnosti. Tako mi je i prirodno došlo da upišem srednju umjetničku školu - smjer “slikar-dizajner”, a nakon toga i Studij dizajna. Iako tada nisam imala pojma koliko je taj put težak i koliko je teško upisati taj fakultet.”
Samu karijeru sam započela kao pripravnik u kolektivu Oaza čija je dizajnerska praksa fenomenalna i imala sam sreću započeti rad u tako inspirativnom okruženju jer se bave primarno projektima dizajna u kulturi i zajednici.
Dugo sam živjela i radila u Zagrebu, ali onda su mi se počeli otvarati brojni projekti i prilike u Dubrovniku te sam ovdje počela sve češće boraviti. Tako da je moja tranzicija iz Zagreba u Dubrovnik bila postepena i prirodna, bez nekih velikih rezova. Nakon toga otvaram vlastiti dizajn studio Bonsenjo, a par godina nakon, zajedno sa suradnicima, pokrećemo Muzej crvene povijesti.
Kako si došla do odluke o otvaranju vlastitog studija? Jesi li tome uvijek težila ili se iskristaliziralo naknadno?
Rekla bih da se dogodilo spontano, ali najviše iz uvjerenja kako u svakom danu treba uživati, a život iskrojiti prema svojim potrebama, a ne očekivanjima i uvjetovanjima okoline.
Imanje svog poslovanja, naravno, ne znači da radiš manje, već upravo suprotno. Nije za svakoga, ali za mene osobno je veće ispunjenje nego da sam vremenski ograničena i da moram u strogo određeno vrijeme raditi. Ovako imam slobodu raditi rano ujutro, kasno navečer ili otići na put i raditi od tamo. Svaki izbor i njegove posljedice sa sobom nosi određenu ‘težinu’, a na nama je da odaberemo kakve vrste će ona biti. Taj izbor se, iznimno u slučaju jakog financijskog zaleđa, najčešće svede na dvije opcije: ili ćeš raditi za nekoga pa nećeš imati tu brigu očuvanja i razvoja vlastitog poslovanja, ali nećeš imati ni vremensku fleksibilnost – ili ćeš raditi za sebe pa ćeš imati veću fleksibilnost, ali često i veću brigu. Za mene je ovo drugo najsretnije rješenje i nikad nisam požalila svoj odabir. Naučiš živjeti s time i moram priznati da mi nije problem.
Imam sreću da sam okružena super timom kolega i suradnika, a u takvoj atmosferi stalno radimo na novim idejama i produkciji sadržaja.
Kad pričamo o samoj kulturno I kreativnoj industriji i niši – često je dojam da je teško uspjeti zbog veličine tržišta i prilika koje (ne)dolaze? Kakvo je bilo tvoje iskustvo?
Vjerujem da nije lako uspjeti, jer je svaki slučaj specifičan. Npr. za muzej smo od početka imali koncept i viziju – u kojem smjeru želimo ići i koje korake trebamo raditi da bi to postigli te od nje nismo odstupali. Kruna te dosljednosti bio je upis Muzeja crvene povijesti u državni registar muzeja Republike Hrvatske kao jednog od rijetkih privatnih muzeja u državi koji su dobili taj status. Dok je sa dizajn studijem bilo nešto drugačije, s iskustvom mi je postajalo jasnije, shvatila sam kakvi projekti nam odgovaraju, a kakvi ne. Imam osjećaj da kad sebi iskristaliziraš stvari u glavi – nekako se i ostale stvari poslože onako kako si priželjkuješ. Kad znaš što i kako želiš raditi – iz mog iskustva se s tom jasnoćom pojave upravo takvi projekti. Moraš dosta sam sebe educirati i gurati naprijed.
Naravno, uspjeh neće pasti s neba, a veliku vrijednost imaju networking, upoznavanje ljudi i stvaranje iskrenih odnosa koji će ti u nekom trenutku otvoriti prilike koje priželjkuješ. Ljudi i jesu najbolji dio posla i meni su poznanstva, a kasnije i prijateljstva koja sam formirala jako vrijedan dio tog procesa.
Koje su glavne stvari i koje želite postići u Studiju Bonsenjo?
Studio je primarno orijentiran na kulturne i kreativne industrije te kulturni turizam, a specijaliziran je za dizajniranje postava izložbi, dizajn publikacija, vizualne identitete te konzultantske usluge u izradama kulturnih sadržaja. Primjerice, bila sam dio radne skupine Novog Europskog Bauhausa za razvoj i transformaciju bivše Tvornice ugljeno-grafitnih i elektro kontaktnih proizvoda – TUP u kulturni i kreativni centar Dubrovnika koji je od strane Europske komisije izabran među najboljih dvadeset projekata. Riječ je o velikom kompleksu u središtu Dubrovnika koji se proteže na 9000 kvadrata (u čijem sklopu se nalazi i Muzej crvene povijesti) i cilj je bio stvoriti idejnu podlogu za daljnji razvoj prostora koji kroz vrijeme treba napraviti tranziciju od ‘crne industrije’ do prostora u kojima se generiraju kulturni i kreativni sadržaji. Sudjelovanje u toj radnoj skupini omogućilo mi je upoznavanje vrhunskih stručnjaka iz kulturne I kreativne industrije iz Copenhagena, Hamburga i Ljubljane – na čemu sam neizmjerno zahvalna. Ta suradnja s njima, koja je bila na jednom izrazito visokom i profesionalnom nivou, mi je kroz uvide u studije slučaja i primjere iz njihovih gradova (a pogotovo Hamburga) pomogla da uvidim koliko zapravo kulturne i kreativne industrije mogu biti jake i profitabilne.
Kakva su tvoja iskustva u Dubrovniku sa shvaćanjem i podrškom u provedbi projekata?
Moram priznati da su moja iskustva generalno dobra iako bih voljela da se i sama sredina ipak više angažirana oko kreiranja novih ideja, te da ima više senzibiliteta za tranzicijske i transformacijske projekte u kulturnim i kreativnim industrijama. Primjerice, prijašnjih godina tim Muzeja crvene povijesti i drugi suradnici koji se nalaze u i oko prostora TUP-a, te neke javne ustanove smo radili manifestaciju “Ljeto u Gružu” jer predio Gruža u kojem se TUP nalazi nije toliko turistički posjećen poput Stare gradske jezgre, a posljedično i nije bio pretjerano sadržajno razvijen. Ideja je bila obogatiti ga raznim eventovima i događanjima te pokazati kako je taj kvart pun potencijala, što je kasnije rezultiralo i aktivacijom tih prostora te otvaranjem brojnih sadržaja.
Odaziv i odjek zajednice su bili dobri, a Grad Dubrovnik i Turistička zajednica su projekt financijski i logistički podržali.
Ipak ovaj projekt, pomalo eksperimentalne prirode, zahtijevao je i veliki angažman, a u gradu u kojem većina ljudi živi od klasičnih oblika turizma i već uhodanih pravaca prilično dobre zarade poput vođenja i/ili posjedovanja apartmana, brodova, taksiranja i sličnih poslova fali hrabrosti, kreativnosti i otvorenosti prema novim, kreativnim i inovativnim projektima. Zato, u svjetlu svjesnosti te problematike, mi se čini da se na svako novo otvaranje ili produkciju sadržaja gleda pozitivno.
A koja je tvoja percepcija iskorištenosti potencijala Dubrovnika? Koliko ima prostora za pomak? I kako izgleda stvar sa sezonalnosti?
Dubrovnik ima dosta kulturnog sadržaja, ali naravno, uvijek postoji prostor za poboljšanje. Po meni Grad Dubrovnik bi boljim uvjetima, kako prostornim tako i financijskim trebao više poticati nezavisnu scenu. Primjerice Lazareti (ARL) na Pločama, galerija Flora u Lapadu i TUP u Gružu – su tri dosta jake kulturne točke što za grad veličine Dubrovnika nije malo i smatram da to treba prepoznati i adekvatno valorizirati.
Sezonalnost je i ovdje uzela maha. Kad dođe zimski red letenja, kao da je netko stisnuo prekidač i gostiju gotovo da više nema. Mi se tijekom cijele godine trudimo producirati sadržaje prvenstveno za lokalnu zajednicu, a potom i posjetitelje koji ga itekako znaju prepoznati kao kvalitetan.
“Vjerujem da je to ispravan pristup jer kad se ja nađem u ulozi turista, želim i volim vidjeti što rade i kako žive lokalni ljudi, osjetiti tu ‘novinu’ i ‘drugačijost’, a ne samo posjećivati isključivo turističke atrakcije. Volim vidjeti što je njihov stvarni život, a ne “lažni” sadržaj stvoren za turističku konzumaciju. Zato mislim da bi i Dubrovniku bilo najbolje da se okrene u tom smjeru jer bi lokalni ljudi bili puno zadovoljniji. Turistifikacija svega je očigledna i to, po meni, nije dobar niti održiv smjer.”
Jedna si od osnivačica Muzeja crvene povijesti. Kako je došlo do ideje i osnivanja i koja je glavna ideja koju ste htjeli prenijeti?
U užem timu suosnivača nalaze se Krešimir Glavinić, Nino Glavinić i Ivan Lujo. Preteča muzeja je bio festival filmova snimljenih u Dubrovniku pod nazivom ‘Tišina Molim!’, za koji su Krešimir (po struci arheolog i filozof) i Ivan (povjesničar) u arhivu istraživali filmove koji su se snimali u Dubrovniku u zadnjih sto godina i napravili zanimljivu kronologiju, te su se na festivalu prikazali ti filmovi, od koji su neki bili čak i izgubljeni. U procesu istraživanja, osim samih podataka o filmovima, naišli su na jako puno zanimljivog sadržaja iz perioda Jugoslavije, što sam je bilo jako interesantno s obzirom da je iz naše perspektive djelovalo kao da je taj dio naše prošlosti izbrisan. Usprkos takvom odnosu postoji veliki interes za taj dio povijesti i kako se tad živjelo, a Krešimir je prvi došao na ideju otvaranja muzeja.
Kako sam ja sam dosta putovala na mene je veliki utisak ostavio muzej DDR u Berlinu, i htjela sam napraviti muzej koji je interaktivan na takav način i zapravo smo spojili te dvije ideje. Okupili smo super tim, i svaki aspekt muzeja je napravila osoba koja je stručna za njega (povjesničari, filozofi, arhitekti, dizajneri, dizajneri svjetla, novinari, pr stručnjaci, fotografi). Imali smo sreću da su nam to sve bili prijatelji što je jako olakšalo provedbu cijelog projekta. Glavna ideja je bila poticanje zdravog diskursa o temi koja je još uvijek polarizirajuća u našem društvu a koja je, iako to neki ne žele priznati, bitna i za shvaćanje našeg vlastitog identiteta.
Radiš na nekoliko vlastitih projekata, puno je to različitih stvari koje zahtijevaju fokus. Kako se nosiš s opterećenjem s poslom?
Nekad mi se zna dogoditi da se malo previše zatrpam s poslom i znam ući u lagani burn out. Onda se malo primirim, ali kratko me drži. Znam se uloviti da odem na plažu i ako budem duže od dva sata pomislim “ovo je gubitak vremena, trebam ići nešto raditi”. Ipak s vremenom sam se naučila lekciju tako da sada pokušavam pomnije birati projekte jer više mi znači moj osobni mir nego to da moram raditi baš svaki projekt za koji mi se pruži prilika.
“Prije mi je bilo teško reći klijentu da nešto ne mogu prihvatiti jer ne stižem, ali zbog njihove i moje dobrobiti to se promijenilo i sad mi je lakše balansirati i prioritizirati projekte i obaveze. To mi najviše pomaže da mi se ne dogode velika preklapanja.”
Što ti je najvažnije kad radiš i od čega ne odstupaš?
Najvažniji mi je početak dana. Nakon treninga koje imam nekoliko puta tjedno, najvažnije mi je da ujutro u lokalnom kafiću, u blizini mog ureda, sjednem na kavu sama (ili s kolegama) i u opuštenoj atmosferi prođem kroz sve što me čeka i što moram odraditi. Ako to radi neke neodgodive obaveze preskočim, odmah se unervozim i ostatak dana se ne mogu skoncentrirati jer imam osjećaj da je korak u mojoj rutini preskočen.
Zvuči jako banalno, ali meni neizmjerno pomaže za mir.
Kakva je tvoja percepcija života i rada u Dubrovniku, u odnosu na većinu koja ga doživi kao turistički i pomalo nerealni grad?
Zna biti poprilično izazovno. Ljeti su gužve su, puno je čekanja i nekad imaš dojam da nema mjesta za ljude koji tu žive svaki dan, a zimi je totalna suprotnost zbog izuzetne sezonalnosti u kojoj je Dubrovnik zbog pretjerane turistifikacije poprilično izgubio na svom identitetu svakodnevnog življena. S druge strane, usprkos svemu tome je i dalje prekrasno i inspirativno.
Dosta često sam i u Zagrebu i taj balans mi jako odgovara. Stalno biti u Dubrovniku postane malo zagušujuće iako se uvijek jako volim vratiti.
Otkud crpiš inspiraciju i održavaš taj tempo koji od tebe traži konstantu kreativnost?
“Po prirodi imam širok spektar interesa i to mi pomaže da se u glavi lako presložim na način da se prebacim s jednog projekta i teme na popuno drugi. Jako volim tu nepredvidljivost i novinu koju raznoliki projekti donose. Mislim da je upravo to ono što potiče moju kreativnost i drži moj interes oko svega što radim.”
Je li ovo tvoj posao iz snova? Puno ste toga već napravili, kakvi su planovi za dalje?
Mi kao tim gotovo svaki dan imamo sastanak na kojem se spomene barem jedna nova ideja. Njih definitivno ne nedostaje i sigurno ne bi stali na ovome.
Kad se povezuješ s ljudima i radiš na različitim projektima, nove prilike samo dolaze i nema stajanja. Moram priznati da se ja svaki dan budim s nekim uzbuđenjem oko odlaska na posao, jer se stalno događa nešto novo. Čak i ako neki sastanak i poznanstvo odmah ne rezultira zamišljenim projektom, ja to ne gledam kao na gubitak vremena jer me iskustvo naučilo da se gotovo svaki kontakt – ako je iskren i s dobrom namjerom, kad tad, pretvori u nešto dobro.
Prema tvom iskustvu, koje su najvažnije stvari za uspjeti u poduzetništvu?
Svakako je najvažnije dobar proizvod ili usluga; od toga sve počinje. Za mene su odgovornost, međusobno poštovanje, transparentnost i način na koji radiš najvažniji.
Uz sve, usmena preporuka je i dalje najvažnija. Ako radiš predano i kvalitetno vjerujem da se to kad tad isplati.
“Poduzetništvo se na početku može činiti strašnim, ali zapravo nudi bezbroj mogućnosti koje možda ne možeš dobiti na nekom konvencionalnom poslu.”
Fotografije: Privatna arhiva, Muzej crvene povijesti, Dom Marina Držića, Miho Skvrce, Antonio Bokšić, Katarina Radonić
