Mogu li romani napisani prije gotovo dvjesto godina pomoći da bolje razumijemo današnje odnose, ljubav, manipulaciju, društvena očekivanja ili položaj žena? Ako pitate Martinu i Anastaziju, odgovor je, itekako može.

Stvarno nam se rijetko danas dogodi da nas neki sadržaj iznenadi. Čitanje i predrasude postigle su upravo to, doza iznenađenje, uz učenje, čitanje i nesvakidašnje razgovore? Zvučalo nam je idealno i odlučili smo vidjeti tko stoji iza ove ideje.

Iza profila i podcasta Čitanje i predrasude stoje dvije žene koje su književne klasike odlučile čitati iz jedne poprilično drugačije perspektive. Ne zanima ih književna analiza radi analize, nego ono što nam ti romani i danas govore. Kako prepoznati toksične odnose, zašto se određeni obrasci ponašanja ponavljaju iz generacije u generaciju i koliko su se, zapravo, društvena očekivanja promijenila? Izgleda da se neke stvari ipak nikad ne mijenjaju, čak i ako su bile prije 100 godina. 

Za početak, predstavite nam se, tko su Martina i Anastazija?

A: Anastazija je data scientist u holivudskoj filmskoj kompaniji, a živi u Parizu. Prije svega je mama dva dječaka i supruga divnom muškarcu. Statistika, majčinstvo i ubrzan život traže disciplinu, što ostavlja malo mjesta za kreativnost. A pošto sam jako kreativna, trebao mi je outlet. Stoga – ovaj podcast.

M: Supruga sam svoje studentske ljubavi, mama jednogodišnjeg dječaka i žena koja ne prestaje pomicati vlastite granice. Spajam nespojivo: po vokaciji sam povjesničarka umjetnosti zaljubljena u očuvanje baštine, a po zanimanju software engineer u zdravstvenoj industriji. Kada je užurbana svakodnevica moju ljubav prema čitanju stavila na čekanje, odlučila sam s Anastazijom pokrenuti podcast i vratiti čitanje u svakodnevnu rutinu.

Svidio nam se koncept “Čitanja i predrasuda” i kako je nastala ideja za ovako nešto?

A: Zima 2026, snijeg dovde 🙆🏻‍♀️ 🙂 Martina i ja smo se dogovorile čitati Orkanske Visove u isto vrijeme (Gledali ste film s Margot Robbie, jel’da?), i došle na ideju o podcastu.

Međutim, ne klasični podcast o knjigama. Koncept je zamišljen kao večernji koktel s prijateljicama. Pročitale ste knjigu; muški glavni lik vas podsjeća na toksičnog bivšeg, ženski glavni lik je bolno naivan, društvo tog doba osuđuje rastavljene žene… Sve u svemu, puno poveznica s današnjicom, humoristično raspravljenih. Naša mišljenja se često i razilaze, zbog drugačijih životnih puteva, i zbog drugačijih kultura u kojima živimo i koje možemo usporediti s Hrvatskom; što podcastu daje boju. Volim vjerovati da time i druge žene inspiriramo da se bore za svoj stav.

M: Upravo to, s naglaskom da seciramo klasike. To sigurno nije žanr koji na prvu povezujete s takvim tonom. Sve je krenulo spontano, dok smo čitale Orkanske visove, stalno smo se hvatale za glavu i pitale jedna drugu: “Je li moguće da je ovaj lik ovoliko toksičan ili se to samo meni čini?”. Kad smo pročitale iduću knjigu, shvatile smo da postoji jasan obrazac. Otkad je svijeta i vijeka, klasici zapravo pišu o potpuno istim situacijama i problemima s kojima se i danas borimo.

Koliko sam primijetila na rasporedu su vam klasici koje komentirate u svom podcastu, nešto kao veliki book club. Recite nam više o ideji, potrebi za ovako nečime?

A: Ljudi se često prepadnu klasika, i očekuju arhaizme i školsku lektiru. Ali s klasicima, dobijete nešto mnogo više. Saznajete kako su ljudi razmišljali stotinama godina prije. Možete izvući pouke, i nešto ponijeti sa sobom.

Puno ovih knjiga bi trebalo biti secirano u školama, na način da bi mladi mogli prepoznati odnose koji im ne služe. (Primjer: priča o Abelardu i Heloise se reklamira kao velika ljubavna priča, a zapravo je riječ o učitelju koji je zaveo tinejdžericu, napravio joj dijete, natjerao je da se zaredi u samostan, i onda je gaslighta. Toksično, ne ljubavna priča.)

M: Za mene je to čisti užitak. Klasici diktiraju jedan drugačiji ritam koji nam savršeno odgovara. Naš cilj nije količina pročitanih knjiga, nego uživanje u procesu i dubokom seciranju svake stranice. Ne moramo se uvijek složiti s autorom ili jedna s drugom, ali tu i leži čar, u dijalogu, razmjeni mišljenja i zabavi. Najljepša nuspojava ovog podcasta je što vidimo da budimo znatiželju kod mladih žena. Potičemo ih da podijele svoja nepopularna mišljenja i da u tim starim tekstovima same prepoznaju slojeve o kojima se na satovima lektire uglavnom šutjelo.

Živimo u eri brzog sadržaja i puno informacija. Je li ovo vaš način kako se odupirati tome?

A: Danas možete u roku od nekoliko sekundi dobiti sve. Ali to ne znači da bi i trebali. Naš cilj je nastaviti graditi mali svijet, na koji ljudi dolaze po dozu kreativnosti, inspiracije, i slobode. Jer, koliko god se danas sloboda prodavala kao nešto na što svatko ima pravo, toliko je i cenzurirana. Zna se koje je mišljenje globalno “ispravno”, a ako kažeš nešto drugačije, marginaliziran si. A imati mjesto gdje možeš reći što misliš, bez da te algoritam kontrolira, je blagoslov.

Naš podcast je otpor i unificiranom razmišljanju koje nam se servira. Želimo srušiti mit o tome da žena mora odabrati samo jednu ulogu. Možeš biti i pametna i privlačna, i načitana i uspješna majka i poslovna žena. Žene imaju itekako puno toga za reći i kroz ovaj projekt stvaramo sigurno mjesto gdje se njihovi glasovi i stavovi glasno čuju.

Primjećujete li da danas ljudi sve više traže sporiji, promišljeniji sadržaj nasuprot brzom scrollanju? Zašto mislite da je tako?

A: Upravo tako i ljudi postaju dio naše zajednice, ne samo zbog podcasta gdje pričamo o psihičkim i društvenim terminima koje otkrivamo u klasicima. Dolaze zbog tjednih kolumni u kojima pišemo o relevantnim socijalnim temama, zbog lifestyle savjeta o putovanjima, koktel recepata, ilustracija, i mnogo više. Slušateljice se javljaju da smo ih inspirirale da i same pišu, da crtaju, ili uzmu knjigu i na marginama zapišu svoje misli. Nekima male svakodnevne stvari, ali su pomak prema svojim talentima i kreativnosti. A to nije mala stvar.

M: Apsolutno, jer je i nama samima trebao takav sadržaj. U moru brzih trendova, brze mode i brze hrane, svi podsvjesno tragamo za nečim što našoj svakodnevici daje smisao i dubinu. Kako provodimo slobodno vrijeme ovisi isključivo o nama. Donedavno sam i sama živjela u uvjerenju da nemam ni minutu slobodnog vremena u danu. Tek kada smo pokrenule podcast, shvatila sam da je sve stvar prioriteta i načina na koji biram trošiti svoje sate.

Sadržaj koji nam se svakodnevno servira na portalima i mrežama prečesto je isprazan. Izgubili smo se u divljenju životima ljudi koje uopće ne poznajemo ili u hranjenju vlastitog ega kroz tuđe divljenje, to je tema o kojoj smo pisale i kojoj se stalno vraćamo. Beskrajno skrolanje ne samo da nam krade vrijeme, nego nam nameće i potpuno nerealna očekivanja od nas samih.

Što mislite da danas najviše nedostaje razgovorima o knjigama; više iskrenosti, više znatiželje ili nešto treće?

A: Više iskrenosti! Nije lako reći nešto pred neznancima, kao što bi to rekla sestri ili prijateljici. Da, cijeli svijet kaže da je ovo najljepša ljubavna priča svih vremena. Meni je ovo što sam pročitala toksično! Usudim se to reći, i inspirirati nekog da kaže što ZAPRAVO misli. Svaki dan vidimo potvrdu da je ovo što radimo pokretač u tuđim životima. Dobivamo slike cura koje kupuju ili posuđuju knjige u knjižnicama samo zato što je naš idući serijal na tu temu. Objavljuju eseje na teme naših podcast epizoda, promišljaju o psihološkim efektima i društvenim normama današnjice, i to dijele s drugima. Slušaju naš podcast dok se voze na posao, raspravljaju o Madonna-whore efektu ili imposter sindromu s kolegama na poslu, njihovi muževi im uzimaju mobitele i napeto čekaju hoće li Bel-Ami zaprositi zenu koja je postala udovica prije 2 minute. Divan osjećaj!

M: Dodala bih i više perspektive i osobnog povezivanja. Bježimo od klasičnih književnih analiza; umjesto toga, radije spajamo priču s kontekstom vremena, ali je propuštamo kroz vlastiti filter. Bez obzira na to što je u 19. stoljeću nešto možda bilo normalno, mi te sudbine likova proživljavamo osobno. Publika već unaprijed pogađa koja će od nas zauzeti koji stav i koliko ćemo strastveno ući u debatu. Upravo nam to ulaženje “u tuđe cipele” pomaže da jasnije osvijestimo toksičnost ili nepravdu, prepoznamo slične obrasce u životu i potaknemo promjenu nabolje.

Kako se borite sa zasićenjem, ako ga ima? Bilo u svakodnevnom životu, poslu, općenito?

A: Kad god sam zasićena, bilo stresom, obujmom posla, rasporedom – uzmem trenutak za sebe. Osjetljiva sam na buku (što se ne bi reklo s obzirom na to koliko se smijem u podcastu), i trebam svaki dan pola sata tišine, da mogu čuti svoje misli. Vratim se na ono što mi je stvarno bitno, i slušam svoju intuiciju. Onaj osjećaj koji ti govori: ok, racionalno je ovo ispravan korak, ali nešto mi govori da to nije ispravan korak za mene.

M: Moja je formula čisti introvertski hedonizam: puno vremena za sebe, mirno slaganje misli i punjenje baterija. Kroz godine rada u IT-u naučila sam na vrijeme prepoznati trenutak kada treba povući kočnicu i to jasno reći ljudima oko sebe. Najveći antistres filter su mi duge, opuštajuće šetnje i obiteljski trenuci sa suprugom i sinom. Strastvena sam ljubiteljica putovanja i dobre hrane, pa u rasporedu uvijek moram imati neko novo gastro istraživanje ili vikend bijeg iz svakodnevice. Prava prekretnica u tome kako definiram odmor bilo je siječanjsko putovanje u finsku Saariselku. Tamošnji mir, snijeg, lokalni specijaliteti i finska sauna potpuno su me osvojili. Od tog trenutka, prekrižila sam ona užurbana gradska putovanja gdje se “mora vidjeti baš sve” i počela birati destinacije koje mi, baš poput laponijske prirode, donose potpuni mir i povratak sebi.

Što nam danas, prema vašem mišljenju, kao društvu najviše nedostaje?

M: Složila bih se i dodala da nam najviše nedostaje prisutnost i jednostavno smo zaboravili živjeti u trenutku. Pretjerana ovisnost o tome da svaku sekundu dokumentiramo na mrežama (gdje putujemo, što jedemo, s kim se družimo) stvara opasan odmak od stvarnosti. Došli smo do toga da nakon putovanja listamo fotografije, a uopće se ne možemo sjetiti onog stvarnog osjećaja i atmosfere koju smo tada s nekime dijelili.

Također, živimo u vremenu koje slavi individualizam, ali ga se krivo interpretira i pretvara u izolaciju, umjesto u slobodu. Time nas zapravo sve više otuđuje. Osjećaj istinskog zajedništva i spoznaja da netko stoji uz tebe i podržava te, jedna je od najljepših stvari u životu. 

Upravo je to bila naša nit vodilja za Hot Readers Club. Znamo da postoji ogroman broj žena koje čitaju, razmišljaju i imaju stav. Mi smo tu da svakoj od njih osiguramo prostor u kojem će se njihov glas ne samo čuti, nego i proslaviti.

Kako se, prema vašem iskustvu, vratiti stvarima koje volimo?

A: Super stvar je sjetiti se stvari koje smo voljeli raditi kao djeca. Kao malena sam uvijek crtala i pisala, pa mi je čitanje i Predrasude platforma donijela savršen outlet za upravo to. Sjetiš se onoga što ti je donosilo čistu radost, i što bi mogla raditi danima, bez da se umoriš. Može biti nešto jednostavno; spremanje deserta, sport, traženje kamenčića po plazi, bilo što! Okrenuti se sebi i ne brinuti što će drugi reći.

M: Naizgled je jednostavno, ali u izvedbi zna biti itekako teško. Prvi korak je dobro promisliti o tome kako provodimo slobodno vrijeme i osvijestiti koje nas aktivnosti zapravo uopće ne ispunjavaju. Kada te “kradljivce vremena” eliminiramo, tek tada otvaramo prostor da sate posvetimo sebi na najbolji mogući način. A taj način ne mora uvijek biti produktivan. Nekada je “ne raditi apsolutno ništa” upravo ono što nam tijelo i um traže. S druge strane, nekada je opušteni izlazak s prijateljicama na koktel i kvalitetan girl talk onaj ultimativni punjač baterija za koji nismo ni znale da nam je u tom trenutku bio prijeko potreban.

Koji je cilj s ovim profilom, zajednicom koju gradite?

A: Cilj je osloboditi svaku osobu koja na nas naiđe da slobodno izrazi svoje mišljenje o temi koju klasik koji čitamo povlači (Hot Readers Club sekcija. Primjer: Može li se prijateljstvo raspasti zbog tipa? Postoji li ljubav bez strasti?) Svi ostavljamo glasovne ili tekstualne poruke, a neke čak nađu svoj put do podcasta. Predivan je osjećaj moći pričati o vezama, tabuima, iskustvima, s drugim ženama. Upoznavati ih i stvarati prijateljstva.

M: Želimo stvoriti snažnu zajednicu žena koje čitaju, ali i otići korak dalje — ohrabriti ih da jasno i glasno artikuliraju svoje stavove. Strastveno zagovaramo pluralizam mišljenja i beskrajno nas veseli kada nam se žene jave i kažu da ih je naš razgovor potaknuo na preispitivanje sebe ili okoline. U podcastu smo potpuno iskrene; uvijek krećemo od vlastitih iskustava i pogrešaka, glasno naglašavajući da ne postoji pogrešan odgovor ili mišljenje. Mi smo zajednica koja osnažuje žene na jedan opušten, nekonvencionalan način, stvarajući prostor u kojem sve zajedno rastemo i radimo na sebi. Želimo im pomoći da razbiju strah od tuđe osude nakon što iznesu svoj stav, ali i da se riješe onog neugodnog osjećaja te napokon s ponosom prihvate čuti vlastiti glas u eteru.

Što vam knjige znače i daju?

A: Meni klasici daju osjećaj kao da živim u nekom drugom vremenu. Mnoge stvari su bile jednostavnije (nisu imali mobitele niti podno grijanje), a ipak se puno toga nikad ne mijenja. Primjerice, Kleopatra je prije 2 tis godina poslala poslanika u Rim da izvidi je li partnerica Marka Antonija ljepša od nje. Isto kao i danas kad zamoliš prijateljicu da pogleda story njegove bivše!

M: Knjige mi pružaju bijeg u neka posve drugačija vremena i prostore. Čitam polako, s guštom, i svakom liku u svojoj glavi kreiram poseban vizual, glas i karakter. Kao izrazito analitičnoj osobi, čitanje mi dođe kao savršen, gotovo terapeutski način za romantiziranje užurbane svakodnevice. To je moj omiljeni ritual za dislociranje iz realnosti prepune obveza i rokova, u kojem si dopuštam usporiti, jednostavno uživati u ljepoti priče — i, naravno, u dobrom koktelu.

Fotografije: Privatna arhiva